Selimovic, Mehmed Mesa


 

 

8. Junak koji se boji usamljenosti

 

Kad bi me umorilo uzaludno ocekivanje da se, nekim cudom, poruše zidovi oko mene, kad bi mi dosadilo besciljno hodanje po gradu, kad bi mi razgovori s ljudima postali nezanimljivi, jer se ne razumijem u poslove, ili mucni, jer me hvatao strah da cu postati ruševina, kao i vecina onih koje sam susretao, odlazio sam u staru biblioteku što je mirisala na hartiju, prašinu i mastilo, i satima ostajao s knjigama i sa bibliotekarom Seid Mehmedom.

Najcešce smo bili sami. Ponekad bi došao neki stariji djak medrese, ili rijetki ljubitelj knjiga, pa bi se opet sve utišalo, i stari rukopisi su na policama cutali kao i prije, mirni, mudri, mladi vec stotinama godina.

Ovdje sam tih, tiši nego obicno. Osjecao sam da vrijeme nije samo proticanje, vec i prisustvo. Vidljivi trag necije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a rijeci i njihov smisao zive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.

Sve ljudsko ipak ne umire.

Na Seid Mehmeda sam se toliko navikao, da sam pored njega mogao cutati satima. On je cutao i sam, i s drugima. U pocetku mi je bilo neobicno da cutim sa zivim covjekom u praznom prostoru biblioteke, i pokušavao sam da povedem ma kakav razgovor, o ma cemu, o svacemu, trazeci ga, ispipavajuci ono što ga se tice. Ispipao sam da ga se ama baš ništa ne tice, ni covjek, ni bog, ni zivot, ni smrt ali je njegovo znanje o mnogim stvarima bilo veliko.

Ponekad bi me gotovo zaprepastio poznavanjem zivota, filozofije, knjizevnosti, ili nekom umnom primjedbom koju sam samo od njega mogao cuti. Ali, avaj, sve što bi rekao, bilo je kratko, kao da je munja bljesnula u dugoj noci. Jer, prije toga i poslije toga, Mehmed Seid je bio potpuno odsutan, u nekom svom dalekom svijetu koji s našim nije imao spone ni mosta.

Dok ga nisam upoznao, zelio sam da ga rijecima, ma kakvim, probudim i ozivim. Poslije sam odustao.

Sjedio je nepomican, zagledan u zid, u pod, u suncanu zraku i, ne videci ništa, plovio tihom strujom svojih nesaznatljivih maštanja, iz kojih ga moj govor nije mogao vratiti na ovaj svijet.

Kad bi se njegov odsutni ali srecni, stišani osmijeh poceo gubiti, a lice se stvrdnjavalo i stezalo, postajuci uznemireno, kao u strahu, on bi se s mukom dizao i. nesigurno odlazio u drugu prostoriju. Zadrzavao se kratko, samo koliko mu je bilo potrebno da se omami afijunom, pa se vracao ozivljen, da bi uskoro uplovio u svoje sanjarije.

Tako je najobrazovaniji covjek u gradu bio i najjadniji. Ogromno blago je lezalo u njemu naslagano a neiskorišceno, i gore je bilo nego da ništa ne zna. Ili je bio najsrecniji, jer mu ništa nije trebalo, ništa ga se nije ticalo, a svejedno mu je da li šta zna ili ne zna. Mada mi nije jasno da li bi slike mašte u njemu bile zivlje da je znao manje. Ili ih je njegovo znanje ucinilo plemenitijim. Pitao sam se samo onako, bez razloga i bez potrebe, jer odgovor, i kad bi ga bilo, nema znacaja. Sigurno niko ne bi ucio ni sticao znanje, da bi mu opijumska maštanja bila bogatija.

Sve njegovo je tajna. Potpuno je zazidan u sebi, kao mogila. Nista u njoj ne vidiš, nista o sebi ne govori.

Jednom, dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu, desilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog neceg siguran da ce je razumjeti. Odlucio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude blizak, kako mi se cinilo.

Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:


U zivljenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,
bivšeg mene,
u trpljenju, u zivljenju.

Izgubih se u trazenju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u trazenju.

U lutanju, u snovima
noc me rubi,
dan me vraca.
Dan se gubi,
zivot kraca,
u snovima, u lutanju.

U nadanju, u cekanju
zivot snijem,
a snom zivim.
Srce krijem,
srce krivim.
Što ne zivim,
što još snijem,
u cekanju, u nadanju.


Pazljivo je saslušao stihove do kraja, ucinilo mi se da je iznenadjen, cak kao da mu je zbog neceg neprijatno, protumacio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom, i meni se ucinila veoma loša. A onda se na njegovom blijedom, mršavom licu pojavio osmijeh:

- A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni.
- Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima?
- Ne mislim ja, vec Kuran.
- Ne sjecam se.
- Podsjeticu te. Kako bog kaze o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu ucili. Njemu pjesništvo ne dolikuje.« A sjecaš li se poglavlja »Šuara«, o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilj im je da se rugaju i da razvracaju. Stici ce ih kazna koja ce ih uništiti i uniziti.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?
- Otkako sam se vratio iz rata.
- Pa da, »sjena slijedi bivšeg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelju, mogu ti reci da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što ciniš.

Nasmijao sam se:

- Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me vec osudio, mozeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova rijec?
- Nisam te ja osudio. Kuran kaze: »U odbrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, cvrstim kao zid.« A tebe Alah ne voli, jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš cvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.
- Još i to!
- »Vjera je zakon koji uredjuje cio zivot. Poezija je izvan tog zakona, ona ga ne priznaje, trazi slobodu za rijec i misao, i odrice savršenstvo svijeta koji je bog uredio. Snom zivjeti, u nadanju, u cekanju, znaci ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.
- Neka me bog sacuva da mi ti budeš tuzilac! Šta onda nije pobuna?
- Citanje molitava.
- Citaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu cvrstom kao zid?

Osmjehnuo se tuzno, ili blago podsmješljivo. I nije odgovorio.

Naišlo je vrijeme njegova cutanja, povukao se u svoje snove. Pogled mu se ugasio, okrenut nekud unutra, u sebe, necem vaznijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo.

Rugao se, ocito. Samo, kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan, ali i u svome vještackom snu i van njega, on je daleko od ovog našeg svijeta, i od ljudi, i ne tice ga se kako uredjuju stvari medju sobom. On se odrice svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika, koje nikakav ljudski poredak ne moze poremetiti.

Gledao sam ga zbunjeno, gotovo sa strahom, kao da je umro.

Mene se tice baš to što se njega nikako ne tice.

Tada sam cuo kako se neko pokrenuo iza mene.

Okrenuo sam se: u vratima je stajao mlad covjek, prepoznao sam ga po mršavom licu i vrelim ocima. Student Ramiz!

Izbjegavao sam da se susretnem s njim, a eto, nisam izbjegao.

Vec mjesec dana drzi uvece propovijedi u Ali-pašinoj dzamiji, govoreci sirotinji s Crnog vrha, Berkuše, Bjelava, Koševa, ono što pametan covjek nikad ne govori javno. Slušao sam ga jednom, pošto sam cuo kako ljudi šapatom prepricavaju njegove rijeci, jedva sam našao mjesto kraj vrata, a izašao sam prije nego što je završio govor. Pobjegao sam, uplašen!

Pamtim šta je govorio one mracne noci u hocinskim šumama, ponovio sam to u nevrijeme i na svoju nesrecu, i znao sam da moze svašta reci, ali ne ovo, ne ovako!

Nikad ni od koga nisam cuo toliko oštrih rijeci, toliko prezira prema ljudima na vlasti, toliko ludog slobodoumlja, kao te veceri, slušajuci vatrenog al-azharskog studenta, koji nije znao šta je strah, ili nije znao šta je vlast. Rekao je, sjecam se i sad svog zaprepaštenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvršcuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruše ih uvijek na isti nacin, objašnjavajuci to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I crtava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukcije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, mozda grdja. Ne mozete bez nas, kazu nam, razbojnici bi se namnozili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drzi ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kaznjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te zgadije ne bi bilo. I ucinicemo to, braco moja satrvena, cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Tada sam izašao iz dzamije, zbunjeno gazeci po nogama zablenutih mahaljana u poderanim carapama, koji su, zaustavljajuci dah, slušali ove plamene rijeci pobune.

Odakle mu tolika hrabrost?

Iduci kuci, udarao sam o kaldrmu, kao pijan, jedva vjerujuci svojim ušima. Kako je smio da kaze, i kako su ljudi smjeli da slušaju?

Ispiricao sam Tijani, zadivljen, zbunjen. - Bogami je hrabar - rekla je oduševljeno. Ali mi ja napomenula da više ne idem u dzamiju. Mozda se bojala da mi se ne zgadi moje cutanje.

I eto, sad je mladic o kome sam dugo na javi mislio i u snu sanjao, stajao preda mnom, s knjigom u ruci, i gledao me pazljivo.

- Znamo li se odnekle? Jesimo li se gdje susretali?
- Slušao sam te jednom u dzamiji.
- A ranije?
- Ne bih rekao.

Odricao sam se slucajnog susreta, bojao sam se moguce opasnosti.

- Pjevaš pjesme? - upitao je, odustavši. - Kome? I zašto?
- Sebi. Nizašto.
- Kao slavuj?
- Zar treba drukcije?
- Ali ti si covjek.

Njemu nisam mogao odgovoriti šta bilo, sva njegova misao je usmjerena prema pobuni, i sve treba njoj da sluzi. Dobro se sjecam svega što je govorio u dzamiji, i najradije bih o tome poveo razgovor. Mislio sam kako je zavodljiviji njegov zanos i ljepša njegova hrabrost od svega što je rekao. Htio sam da ga pitam, zar do slobode da se dodje nasiljem? Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko ce to drugo zlo iskorijeniti? I kako ga zaboraviti?

Ali ako to kazem, zamrzice me, prezrece me.

Zadrzacu se na poeziji. Ali šta da kazem?

I ovdje sam sam, i ovdje sam kriv, i ovdje razbijam zbijeni red, cvrst kao zid.

Rekao sam, priblizavajuci se i odvajajuci, da se osjecamo sapeto i prigušeno, cak i kad nismo pobunjenici. Dovoljno je što mislimo. A covjek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze, cak i vecu potrebu da kaze nego da misli. Tako se prazni, oslobadja napetosti. Rijec je odliv suvišne krvi, rasterecenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice, a ne da je guši, da priredjuje svecanosti govorenja, ili još bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao cišcenje. Tako cine neka plemena u Africi, u tome su mnogo pametniji od nas, a mozda i u mnogo cemu drugome. Trebalo bi davati nagrade i ordene za psovanje. I za poeziju, jer je to isto. I trebalo bi narediti da što više ljudi sluša i ucestvuje. Poslije bi lakše vukli svoj neizbjezni teret.

- Zar je zaista neizbjezan?

Htio sam da razvijem tu zabavnu sliku, da se šegacim izmišljajuci šta bi se sve moglo stvoriti od tog divnog sabora psovanja, urlanja, ruganja, uz gusle, uz tambure, uz bubnjeve, hodajuci, sjedeci, vicuci u nebo, grmeci u zemlju, ali me Ramiz prekinuo u toj mojoj slasti pretjerivanja, u casu kad nisam mogao da se slozim s njim, a nisam mnogo drzao do onoga što sam govorim.

- Zar je taj teret zasta neizbjezan?
- Bojim se da jest.
- Ne, nije. Ljudi ce zbaciti nametnuti teret, a nece se zavaravati olakšavajuci ga. I sve je bliza taj dan što je teret tezi, i što je manje rijeci za utjehu.
- Ko ce to uciniti?
- Narod.
- Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, ništa mu nije zajednicko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu nece pomoci ako naidje opasnost. Svako se nada da ce njega mimoici.

Odmahivao je glavom, ne slazuci se sa mnom.

- Narod je rasuta snaga samo ako ne vidi zajednicki cilj ni tajnu korist po sebe. Ako sazna, ako se uvjeri, moze sve. Ali prvo treba otjerati ove koji vladaju.
- Recimo da je i to moguce. Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na zrtve, da bi ga doveo do pobjede.
- Zar je to nemoguce?
- U tom slucaju, vodje bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve vece, njihov ugled bi se pretvorio u moc. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, mozda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije, uvijek i zauvijek.

Nasmijao se, pomalo prijekorno, cini mi se.

S mojim malodušnim predvidjanjima se nije slozio, vjeruje u sposobnost naroda da svoj zivot uredi sam, kako mu najbolje odgovara, i da raskine zacarani krug u kojem se od junaka stvaraju tirani. Bez junaka se ne moze, oni su gruda koja za sobom vuce usov. Samo ne treba dozvoliti da uprljaju svoju slavu. Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih cuvali za besmrtnost. Ako je to suviše surovo, mi bismo svoje junake mogli vracati na poslove s kojih su došli.

Nije se slozio ni s mojim mišljenjem da rijec treba da bude utjeha i rasterecenje, jer je to konacno priznavanje poraza. Rijec mora biti pobuna i poziv u borbu, sve dok ima zla u svijetu. Inace je laz, opijum, i ljudi ce sanjati ruzicaste snove, kao nesrecni Seid Mehmed, a mutna voda neka sve nosi.

Odakle mu ta tvrda vjera, koju odbija svaka vjerovatnost? Toliki su se nadali, a nisu docekali. A novi koji dolaze, opet vjeruju. Covjekova nada je jaca od iskustva, ne moze je pokolebati tudji neuspjeh.

Ili on pristaje na sve što ga moze zadesiti, cak i na smrt? Ne znam kako se moze pristati na smrt, a mozda je njegov zanos prihvata kao dio cina. Ili ne misli o njoj. On moze i to, jer moze sve sa sobom.

Da li misli i o cemu drugom? Ima li porodicu koja ponekad pozeli prijatelja kome govori o obicnim stvarima, djevojku kojoj šapce o ljubavi? Ili je stalno upaljena vatra koja gori i sagorijeva, zaboravljajuci na drugu toplinu, blizu?

Upitao sam ga to, da prekinem razgovor o stvarima koje poštujem ali ne razumijem.

Uhvatio me ispod ruke, i poveo u drugu, praznu sobu. Nije se bojao da sa dzamijske predikaonice govori glasno o cemu se drugi ne usudjuju ni da misle, a o sebi je mogao samo da šapce, bez moguceg treceg, ako bi se uspavani Seid Mehmed slucajno probudio.

Ima prijatelja, rekao je tiho, i ne jednog, drago mu je kad ih stice, zao kad ostavlja, i nijednog ne zaboravlja, s njima je sigurniji. I nas dvojica bismo mogli postati prijatelji, ali bi volio da se promijenim, da postanem covjek, što i jesam, ali nemam hrabrosti da to i pokazem. Mogao bi da me zavoli i ovakvog, dobrog i bespomocnog, ali ne bi mogao i da me poštuje. A to je polovicno prijateljstvo.

Ima i djevojku, veoma je voli, i zao mu je što mora na duze vrijeme da se odvaja od nje, i tako se njihova ljubav pretvara u stalno cekanje. Ali da nije tako, on ne bi bio ono što jest. A ako bi sve napustio, i vratio se u svoje mjesto, da bude ucitelj, da u bašti uzgaja ruze ili sadi krompir, ne bi bio više sposoban ni za pravu ljubav, i mozda bi nju okrivio što se odrekao svoga sna. Sve joj je to rekao, i ostavio da sama bira. Izabrala je cekanje. Teško je, a opet lijepo.

Kad se uvece vrati iz dzamije, zatvori oci i, zamišljajuci je u svojoj sirotinjskoj sobi, prica joj šta je govorio ljudima, i kako su ga oni zeljno slušali. (A ja sam ruzno pomislio, iako me dirnula ta mladicka nevinost, da bi ta daleka djevojka, umorna od cekanja, mogla s nekim blizim i obicnijim mladicem da šapuce u noci o blizim i obicnijim stvarima nego što je bezizgledna borba za sirotinjsku srecu.)

Ima i porodicu, majku, udovicu, udatu sestru, i brata, kovaca, koji zivi s majkom. Otac mu je poginuo u dubickoj vojni, a on se u Al Azharu izdrzavao poducavajuci bogate a glupe djake. Nagutao se tada gorcine, pretrpio dosta ponizenja, nagledao se bogataškog bijesa i sirotinjske muke, i uvidio kako je svijet ruzno uredjen.

Znao je to, doduše, i ranije, jer za to ne treba mnogo pameti, ali je svoj zivotni put saznao odjednom, u trenu, kao da ga je munja obasjala. Sve mu je otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. Upravljaci nisu potrebni, ni vladar, ni drzava, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obicni ljudi, koji obavljaju svoje poslove, i ne zele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima, i dovoljna je bozija milost koja ce im pomoci. Derviša su ubili, ali su njegove rijeci ostale u njemu. Sve, osim bozije milosti: ljudima je dovoljno ono što sami medju sobom mogu da urede.

Dobro mu je, jer drukcije ne moze. Nije uvijek lako, ali se vec navikao na teškoce, grdnje ga se ne ticu, zatvor je obicna nevolja, batine su neugodne, ali mlad je, izdrzi. Teze je kad misli na majku, brata, djevojku, na toplinu kucne vatre i obicnog razgovora koji ne pamti godinama. Ali odbacuje od sebe te misli, ne dozvoljava sebi slabost.

Volio bi da ovdje nadje prijatelja. Ne pristalicu, ne sljedbenika, ima ih, vec pravog prijatelja, s kojim se drukcije razgovara, i drukcije cuti, nego s ostalim ljudima, ma koliko nam bili dragi. Prijateljstvo se ne stvara, ono nastaje, kao i ljubav. Bice mu drago ako postanemo prijatelji.

Pruzio sam mu ruku, dirnuo me njegov strah od usamljenosti, i potreba da se veze uz drugog covjeka. Nece iznevjeriti svoju misao, ali uz nju moze ponekad da bude hladno i pusto. Nece mu mnogo pomoci moje prijateljstvo, ali mu moze posluziti kao unutrašnji zaklon.

Izašli smo na sokak.

Pozvao sam ga da svrati do moje kuce, jednostavni smo ljudi, rekao sam, i nastojacemo da mu bude ugodno, koliko do nas stoji. Precutao sam da cemo ga pozvati i na rucak, potrebno mu je. Ne bih rekao da jede cesto.

Tako sam, zbog obicnog razgovora, zaboravio na opreznost s kojom sam ga docekao.

Neobican mladic. Bice divan covjek ako ne uspije u onome što zeli, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije, kad bi vec odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešce ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušice je u ime vlasti. Borice se surovo za svoje uvjerenje, smatrajuci da je plemenito, ne znajuci da je postalo neljudsko. Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivšeg, i cuvace, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje ce uciniti više nego pobjeda. Sacuvace se u ljudima dirljiva uspomena na zrtvu i na misao koja nije postala stvarnost. I, zacudo, to je najljepše od svega što covjek moze da ucini: da pokuša i da ne uspije.

Ostaje tako da zivi zelja i vjera da ce jednom doci sanjani raj, a s tom zeljom lakše se zivi. Ako proroci razocaraju, sinovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovoljno je što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razocarava? Mozda treba da prodje neko dugo vrijeme, da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote, pa da ljudi, ocišceni, ostvare prastari san.

Otrijeznila me kiša što je pocela da pada, i istjerala mi iz glave smušene misli, kojima sam se branio od tudjeg zanosa.

Zurio sam kuci, i nisam htio da se sklonim. Ali sam se pokajao kad sam vidio serdar-Avdagu kako stoji pod jednom strehom. Pomislio sam da se vratim, nije mi potreban ovaj susret, svejedno mi je što ce misliti da ga izbjegavam.

Zastao sam, pa produzio, i tako se smeo, da sam išao kao zaba na zmiju.

Docekao me ljubazno.

- Cesto si u knjiznici.
- Merhaba, Avdaga.
- Svaki dan te vidim.
- Imam dosta vremena. A i ti izgleda.
- Nisam znao da si prijatelj s Ramizom.
- Danas smo se prvi put sreli - slagao sam.
- Baš prvi put! O cemu ste razgovarali? Ispricao sam o Ramizovoj porodici, o djevojci, o zelji za pravim prijateljima, o svemu onome što je za Avdagu nevidjena glupost.
- I samo to?
- A o cemu je još trebalo da razgovaramo?
- Je li pominjao ono što govori u dzamiji?
- Ne znam o cemu govori u dzamiji. Zašto me to pitaš?
- Razgovaramo.

Kiša mu se cijedi niz nos. I merti, sigurno. Lakše mi je, nije me strah, izgleda smiješan.

- Avdaga, zar ti je od nevolje da ovako kisneš? Od brata ti je ostalo veliko imanje, mislio sam da ceš ostaviti posao. Ne mogu vjerovati da voliš ovo što radiš.
- Ja volim ovo što radim.
- Pa, ne znam. Naporno je.
- Snazan sam.
- I ruzno.
- Ruzno? Zašto ruzno?
- Dobro, recimo, cudno. Šta te se tice šta ljudi rade.
- Mene se tice šta ljudi rade. Mnogo je hrsuza.
- Je li više hrsuza nego dobrih ljudi? Gledao me, kao da se cudi što to pitam. Toliko je iznenadjen, da znam šta misli, i kad ništa ne kaze. Više je hrsuza, naravno, i da nema njega, zavladali bi cijelim svijetom. On mora da zna šta ljudi rade, šta govore, šta misle, s kim se sastaju, a najbolje bi bilo da ne govore, da ne misle, da se ne sastaju, najbolje bi bilo da je sve zabranjeno. Zašto ljudi putuju, zašto idu u druge gradove, zašto sjede po kafanama, zašto razgovaraju, zašto šapucu, zašto izlaze iz kuce? Da moze, sve bi ukinuo, a pošto ne moze, ostaje mu samo da bdije nad zivotom, nepovjerljiv prema svemu što je u njemu zivo i što se krece. On je najzabrinutiji i najodgovorniji covjek na svijetu, i savjest ga muci zbog svega što ne moze da predvidi i preduhitri. A sva zla bi sprijecio kad bi sve ljude zatvorio. Na zalost, niko ga ne shvata.

Ali nije vrijedilo da mi to objašnjava. Rekao je samo:

- Ako opet vidiš Ramiza, zapamti šta govori.
- Necu ga vidjeti.
- Ako ga vidiš, kazem. Potrazice te, sigurno. Isti ste, samo se ti bojiš.
- Znaš šta govori, znaš koga ce potraziti, zašto sam ti ja potreban? Je li ti to naredio Dzemal Zafranija?
- Ne tice te se ko je naredio.
- Reci mi, Avdaga, molim te, da ti narede da me uhapsiš, ti bi sigurno poslušao, iako znaš da nisam kriv.
- Niko nije bez krivice.
- I da ti narede da me ubiješ, ti bi poslušao. Zašto, Avdaga?
- A zašto ne bih poslušao?
- Alahemanet, Avdaga.
- Pitao sam te za Ramiza. Što ne odgovaraš?
- Ja tebe pitam: zašto? Ti mene pitaš: zašto? I samo tako pitamo, i cudimo se. Alahemanet, Avdaga. Neka je bog na pomoci i meni i tebi.
- Bogme ce tebi pomoc biti potrebnija - rekao je zamišljeno.

Pokisnuli smo do koze obojica, vodeci ovaj smiješni razgovor.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net