Selimovic, Mehmed Mesa

A ono što se desilo tri dana nakon te posjete, uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze, da ne skrece na tudju. Ne znam, doduše, koja je staza moja, ali znam koja nije.

Avdija Skakavac, najmladji Omerov sin, umro je iznenada, i danas mu je sahrana. Nije bolovao, bio je zdrav kao zdrijebe, zakovrnuo je naprecac, otrovan picem na koje nije navikao.

Otac i braca su ga sami otpremili, okupali, uvili u platno, i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dušu. Dan i noc je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom što je, pokriven bijelim caršafom, lezao opruzen na sredini sobe.

Osman me pozvao da zajedno odemo na dzenazu, pred Begovu dzamiju. On mi je i ispricao sve o Avdagi.

- Pa oni su ga ubili - rekao sam uzasnut, sjetivši se ubilackog pogleda Omera Skakavca.
- Ne vjerujem. Mozda je zaista umro od prekomjernog pica.

Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. Cini to reda radi, ne zalazuci se mnogo.

Ne, ubili su ga, sigurno, to i Osman zna, cak me svojim pricanjem sam naveo na tu misao. Sad govori ono što treba da se kaze.

Tukli su ga, da mu utjeraju pamet u glavu, a istjerali su mu dušu iz tijela, ne zeleci to. Njihova divljina, strašna i bez Avdije, postala je još strašnija zbog Avdijine gluposti. A mladic je teško pogriješio, prekršivši njihov zakon cutanja, koji ih štiti kao zid, koji je njihova tvrdjava. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima, nisu trazili priznanje za njih, nisu puštali glas o sebi. Avdija je progovorio, i doveo porodicu u opasnost. Htjeli su da ga urazume, da zapamti, da više nikad ne govori što nije za govorenje, da nauci, jednom zasvagda, da je sigurnost porodice svetinja. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili, jer tu rijeci ne pomazu, kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke, a teško je znati šta je za njih dosta, kad su ga pustili da se ispava, Avdija js zaspao zauvijek, izlijecen od nerazumnosti, poucen da nikad više ne progovori ništa, urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost.

Ubili su ga, a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. Onda sam ja kriv za njegovu smrt!

Zaprepastila me ta misao, zabola mi se u srce kao noz, toliko obespokojavajuca, da sam odmah poceo strasno da se branim.

Nisam kriv!

Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti moze ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da ce ga izgrditi, da ce mu zaprijetiti, da ce ga udariti, ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. A onda, u svemu tome ja sam nevazan, otišao bi neko drugi da nisam ja, i sve bi bilo isto.

Nisam kriv!

Nisam kriv, ponavljao sam usplahireno, ništa nisam kriv. Ali sam neprestano mislio na mladica, koga su braca i otac, pijanog, tukli, gazili nogama, izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. Ili su sacekali da se ujutro probudi, onda su ga izgrdili, on je mozda rekao nešto što ih je ogorcilo, i poceli su da vrše svoju porodicnu pravdu.

Šta se dešavalo u nekoj zatvorenoj sobi, u nekom mracnom podrumu, u njihovom mozgu, u njihovoj duši? Vjerovatno je cutao, jer i on je Skakavac, i to ga je dotuklo, nije htio da se pokaje, moglo je izgledati da još prkosi. Mozda je i prkosio, umiruci. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile, je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Mozda se zato nije pokorio ni zamolio za milost.

Bolesno sam zamišljao skršenog mladica, koga je unutrašnje krvarenje davilo, kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zaštitio glavu, nadajuci se još necemu. Ili se ne nadajuci nicemu. Ili ne misleci ništa. Ili misleci da je pravo što cine s njime, i zato je cutao, to je njihova porodicna stvar, zato ne treba ni jauknuti, da niko ne bi cuo. Ovo se tice samo njih, i nikoga više. I on, i otac, i braca, bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih.

A mozda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto, u malim i velikim zajednicama.

Mucno mi je od tog zamišljanja, od mnoštva uzasnih slika, pokreta, uzasa, krvi koja se lijepi za poludjele pesnice, kostiju koje se necujno krše, silovitog disanja od napora i od muke, sve do potpune tišine kojoj je ime smrt. A još mi je mucnije što sam tim zamišljanjem otezavao osjecanje svoje krivice. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. Desilo se sa mnom, i više to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti.

Kakav je ovo zivot, kakav svijet, u kojem cinim zlo, i kad mislim najbolje!

A cinim zlo i kad ništa ne cinim, ostavljajuci i zlo i dobro na miru. Cinim zlo i kad govorim, jer ne kazem ono što bi trebalo. Cinim zlo i kad cutim, jer zivim kao da me i nema. Cinim zlo zato što zivim, jer ne znam kako da zivim.

Slucajno prisustvujem zivotu, i sve što ucinim, nije moje.

Ubio sam covjeka zato što sam se pomaknuo, zato što sam rijec rekao. Ne poznajem ga, nikad ga vidio nisam, a znam, ja sam kriv što ga nikad vidjeti necu. I ne pitam se o njemu, zašto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave, je li mu dojadilo cutanje, je li zelio da pobjegne, je li zelio da kaze o sebi nešto lijepo, vazno, suviše je mlad, potrebno mu je ne samo djelo, vec i rijec o djelu, mozda samo rijec o ma cemu svome. Pitam se o sebi, zašto sam pristao da se umiješam u tudji zivot, ne misleci ništa, u zelji da pokazem hrabrost koju nemam, i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti, i pitam se, šta sam to rekao što je toliko razgnjevilo starog Omera, je li mi izmakla neka oštra rijec, je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva, je li bilo štogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne, ništa od svega toga nije bilo, bio sam smušen, pomalo uplašen, pomalo uvrijedjen što me starac gleda kao neprijatelja, što me jedva sluša, mislio sam na sebe, ne na ono što govorim, ne na mladica o kome govorim. I to mu je bila presuda. Zato što sam rekao svejedno kako. Zato što sam došao, svejedno zašto. Zato što sam stao na tudju stazu.

Osman je nešto pricao, ne znam šta, smijuci se, kao i uvijek, dok smo išli prema dzamiji. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Snijeg nije više cist i lijep, pretvorio se u ruznu lapavicu, primjecujem to usput, nesvjesno, iz ašcinica se osjeca tezak miris masla od kojeg jedva dišem, Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci.

- Molim te, prestani da se smiješ!

Osman se iskreno zacudio:

- Šta ti je? Šta ti smeta moj smijeh?

Nisam odgovorio, ljut na sebe. Zar mi vec smeta i kad se ljudi smiju?

Zacudo, nije se naljutio. Upitao me veselo:

- Rdjavo si raspolozen, izgleda? Liciš na kiseli krastavac.
- Mani me, zmija bi se otrovala kad bi me ujela.
- Vidim, samo ne znam zašto. Da se nisi posvadjao sa zenom?
- Ma kakvo svadjanje!
- Ili te boli stomak? Pojeo si nesto teško, i sad te muci.
- Nije ni stomak. Mislim na jadnog mladica kome idemo na dzenazu.
- Zašto bi na njega mislio, molim, te?
- Da nisam otišao starom Omeru Skakavcu, mozda bi mladic još bio ziv.
- A to li je! E, znaš, ne ljuti se, ali ti si zaista lud. Da nisi otišao ti, otišao bi drugi.
- Onda ja ne bih bio kriv.
- Zamisli ti, molim te, Šehaga mi, onda, kaze za tebe: - Nije on za taj posao. Zašto ne bi bio, velim ja. Mozemo i neko dijete poslati, a kamoli njega. A vidiš ti, Šehaga je imao pravo. Zaista nisi nizašto!
- Kamo srece da ste dijete poslali. Nista ne bih znao, i ne bi me grizlo kajanje.

Osman me gledao sazaljivo, kao maloumnika, kao razmazeno derište, koje o zivotu ništa ne zna. Prestao je da se smiješi, uhvatio me za ruku, okrenuo prema sebi, i rekao grubo:

- E sad ja tebi da kazem! Ništa ne bi znao, veliš? Jesi li baš sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru, javio bi drugi, i sve bi bilo isto, samo bi ti bio cist, sve bi znao, samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. Ali da nikog nismo našli, ili da smo našli krivog covjeka, koji bi se uplašio i otišao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu, šta bi se onda desilo? Hajde, mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo šta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav, kao i sad. Zatvorili bi i Osmana Vuka, koji se sad smije, a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. Zatvorili bi mozda i Šehagu Socu, zato što te poslušao, i spasao tvog prijatelja. Pa Skakavce, svu trojicu. Zatvorili bi, ne daj boze, i tebe, jer pod mukama covjek moze i da ne zna šta govori i koga pominje. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno, bogami, jer kad se nesreca zakotrlja, ne zaustavlja se lako. A zakotrlja se zbog sitnice, što izaberes krivog covjeka za nevazan posao, recimo. Ovako, samo je jedan mrtav, nicijom krivicom, nicijom! Desilo se, kao da ga je voda odnijela, zagazio je malo dublje, i odnijelo ga. Je li ti sad malo bistrije?

Cutao sam. Gruba stvarnost moze da bude vrlo ubjedljiva.

- Eto, tako ja mislim - rekao je, i opet se nasmijao. - A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. Hocemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dzenazi, vec onako, kao bajagi ozbiljan. Na mladica ne misli, tako mu je sudjeno, a ako ceš pravo, bolje ovako nego drukcije. Za njega gore, za nas bolje.
- Kako da ne mislim?
- Lako. Misli na svoju lijepu zenu. Baš je lijepa!
- Opet ti!
- Zašto? Razgovaramo. A reci cu ti iskreno da nismo prijatelji, oteo bih ti je.

Namrštio sam se, kao da me ubo nozem.

- A ja cu tebi reci, jednom zauvijek: ne volim takve razgovore.
- Ni ja - nasmijao se Osman prigušeno, jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvorište. - Hocu samo da te navedem na druge misli, da zaboraviš mladica. Bolje da misliš o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji.

Ništa mu ne mozeš, udari te i pomiluje, naljuti i smiri, sve u jednom trenu. On je vedri sotona, bez srca a blistavog uma, tacan i hladan kao sat. I bezdušan, kao sat.

Ispred dzamijskog dvorišta stajao je barjaktar Muharem, i prosio, ne pruzajuci ruku, ništa ne govoreci. Pipnuo sam se za dzep, ako sam znao da nemam ništa, i zamolio Osmana da mi pozajmi nešto sitnog novca. Izvadio je, ne brojeci, punu šaku.

- Daj barjaktaru.

Pruzio mu je, i Muharem je uzeo, ne zahvalivši.

- Stari jazavac! - rekao je Osman veselo, kad smo ušli.

Moze li ga išta dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu?

- O kome to govoriš?
- O barjaktaru Muharemu.
- Zar ti nije zao covjeka ni kad je u nevolji. Nije on kriv.
- Pa jest, ostavili su starog junaka na ulici.
- Zar je to smiješno?
- I prisilili ga da pod starost prosi. Da ne umre od gladi.
- A zar nije tako?
- Pa, nije, brate, nije, šta se cudiš? Nije. Šehaga mu svakog mjeseca daje više nego što mu treba.

Iznenadio sam se.

- Cuo sam da prosi iz inata, jer nije dobio što je trazio, a za ovo nisam znao.
- Tacno, iz inata. A da je dobio, bio bi kao i drugi. Mozda i gori. Sad cuti, pocelo je.

Stali smo na kraj reda što se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije. Dok je hodza izgovarao molitve, mislio sam o Osmanu.

Je li svijet kako ga on vidi, jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji, jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje, privid i suštinu, koru i srciku. Za mene je barjaktareva prošnja njegova nesreca i naša sramota, za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima, cemu nema lijeka. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere, ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono što se mora, nasilje ono što se moze. Kod njega se da i ne toliko miješaju da ih jedva razlikuješ, zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku, kazna i krivica su moc i nemoc, zivot je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjedjuju, ne zato što su gluplji ili pametniji, vec što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodeš pod zrvanj. Ako neceš da budeš odozgo, pricuvaj se da ne budeš odozdo, i zivi kako ti je volja. On ne mrzi ljude, samo ih ne uzima ozbiljno, pomalo ih prezire, zivot provedu u svadjama i brigama, kao ludaci.

Ova površna filozofija, koja me odbijala i privlacila, cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Kod mene su se, opet, nekako spojili osjetljivost za svaki cin, i veliko nepoznavanje ljudi. I mislio sam jednostavnije nego Osman, pored sve njegove površnosti. Kod mene su ne i da ljeto i zima, dobro i zlo su dvije razne strane svijeta, kazni ima više nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi, zivot je zalosno razbojišite u kojem su krvnici malobrojni, zrtve mnogobrojne, dizu se bezobzirni, padaju slabi, i sve je toliko zalosno da je najlakše plakati i ne misliti.

Moje mišljenje je malodušno i slabacko, neprihvatljivo za covjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno, neprihvatljivo za covjeka koji misli. Šta je onda prihvatljivo? Ramizovo? Njegov stav mi je najblizi i najdalji, jer je najnesebicniji i najopasniji, ali o njemu sad necu da mislim.

U tom mucaljivom smušenom preturanju po sebi, precuo sam stare molitve koje znam, koje svako zna, a dobre su za svakog novog mrtvaca, jer je svaciji kraj isti, i ista je milost koja se trazi od boga. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za opraštanje grijeha, i cini sprovode toliko zamornim. A kad se hodza okrenuo prema nama, i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac, je li za zivota bio dobar i pošten, i jeli zasluzio carstvo nebesko, ja sam se trgao. Pogledao sam starog Omera Skakavca; vidio sam ga sa strane, izbrazdano lice mu ja oštro i zategnuto, bijele vjedje nadnesene nad upale oci, kao krila neke bijele ptice. Šta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i pošten covjek? Je li mu se steglo srce, ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu, bori se sa sobom, ili prkosi bolu, a onda mu je glava padala, sve nize, bradom do prsa. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice, i polako klizeci niz hrapavo lice, nestala u teškim brazdama. Gurnuo sam Osmana laktom, i glavom pokazao na Omera. Osman je samo trepnuo, vidio je i on. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu, i ostao zagledan u dzamijski prozor, iznad zemlje, iznad kamena, iznad mrtvaca. Sam sa sobom. Zastidio se svojih suza, pred sobom, ili pred drugim ljudima. Hoce li ga savladati tuga i kajanje, kad padne noc koja nas izdvaja i usamljuje, i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili ce se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao zrtva nemilosrdne sudbine, i ljudi su ga zalili, zalili su ubicu. A prava zrtva je lezala na kamenom postolju, pokrivena maslinastom cohom, nepomicna i cutljiva, rjecit prjekor samo ocu i braci. I eto, sve sam znao, i o ocu i o sinu, a zalio sam i jednog i drugog. Zrtve su obojica.

Kad sam prišao Omeru, da mu izjavim saucešce, kao i ostali, njegovo kameno lice se zgrcilo, a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. Povukao sam ruku i pridrzao je, klonulu vrelu, uznemiren starcevom besmislenom mrznjom.

- Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet, samo da ne bi mislio na svoju krivicu - šapnuo mi je Osman, kao da je osjetio o cemu mislim.

O svojoj krivici nisam dospio da mislim, bojao sam se da ce me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni leš. Zaturio sam je, zbog mladicevog oca, dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. A kad se razmišljanje o njemu rasplinulo, postajuci blijedo i umorno, kao slika u oku, kad se spuste ocni kapci, u meni je pocelo da se javlja cudno osjecanje nelagodnosti. Nisam znao zašto. Zaboravljao sam je na trenutak, pa bi opet ozivjela, kao mutna sjenka, kao nejasna misao o necem neprijatnom. Nije o starcu, ni o mladicu. O cemu je onda, zbog cega? Znao sam, tako se javljaju stari pokopani strahovi, neke prastare slutnje, bivša mucna predosjecanja, narocito ona iz rata, dok sam puzio kroz šumu, jedva smirujuci stravu srca što je osjecalo blizinu tudjeg vojnika. Tragao sam za tim nemirima, lovio ih u sebi, i izvlacio, toboze mrtve, a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli, u središtu nekog straha bez razloga. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost, a pominjao sam sve koje sam znao, zovuci ih milostivim zovom, kao što fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. Moj zov je ostajao bez odziva. Zmijska prijetnja je ostala, iako nisam znao kakva je.

A onda sam se okrenuo, iznenada, nizašto, i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom.

Eto odakle izvire moja nelagodnost!

Mozda sam taj pogled vidio i nešto ranije, bez svijesti o njemu, ne zapamtivši ga, mislima u necem vaznijem, a mozda i nisam, nego me, lijepeci se pogledom za moj potiljak, upozorio na sebe prije nego što sam ga vidio. Naslutio sam ga, kao neprijateljskog vojnika.

Tako smo stajali, kao metak i cilj.

Poslije, kad sam prišao Omeru Skakavcu, vidio sam da Osman razgovara s Avdagom.

Upitao sam ga, kad smo se opet našli:

- Šta si to govorio s Avdagom?
- Pitao sam ga, da li je poznavao Avdiju.

Pa on je lud! Ili oblijece kao nocni leptir oko svijece!

Rekao sam, opominjuci ga, i prekoravajuci:

- Poznavao sam jednog vojnika, postajao je strašno uznemiren cim pocne bitka. Jurio je u najveci okršaj, samo da ne ceka. Poginuo je, uskoro.
- E, ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. Avdaga je mene zelio da upita isto, pa sam ga preduhitrio. Upitao je i on mene, poslije. Ti i ja poznajemo svakoga - rekao sam mu. - Ti zbog svojih poslova, ja zbog svojih. Samo što se moji poznanici ne kriju preda mnom.
- Cijelo vrijeme je gledao u mene.
- Gledao je svakog, to mu je posao. Baš te briga!

Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka, sasvim je blizu, u Kujundziluku, da mu kaze dvije lijepe rijeci, još nije zaboravio ni prebolio što ga momci na Bajram nisu pustili u kucu.

- Budala je taj tvoj Mahmut. I što se zakacio baš za mene?
- Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan covjek.
- I ja sam taj vazan covjek?
- Danima govori samo o tebi.

Osman je poceo da se smije, kao da je cuo najludju šalu.

- E veca je budala nego što sam mislio.

Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom, mada nije mogao da razumije moje razloge, i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nešto krijem. On ne zna šta je sazaljenje, smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. Napomenuo je da nema mnogo vremena, i da ne zna zašto gubi vrijeme na ludosti, ali, eto, reci ce te dvije glupave rijeci, samo radi mene, sigurno mi to zbog neceg treba, a onda ce za poslom, dosta je izgubio i ovako.

Mahmut je bio u ducanu. Vidjeli smo kako je jedan mladic izašao pa opet ušao, neko ga je pozvao ili se necega sjetio.

Kad smo se priblizili, culi smo kako mladic, mršav i visok, govori, drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata, kao da je htio samo još to da kaze pa da ode. Ali kad smo culi šta govori, zastali smo, pogledali u odškrinuta vrata, pogledali jedan u drugoga, i nismo znali šta da radimo. Ja nisam znao, pa sam mislio da ni Osman ne zna. Odmah mi je bio jasno, to je Mahmutov sin, zlatar iz Mostara, došao je na razgovor s ocem. Ali kakav je to razgovor, gospode boze! Pa nije ni razgovor, vec bijesno rezanje, u koje je Mahmut ponekad plašljivo ubacivao poneku rijec.

- To mu je sin - šapnuo sam Osmanu nelagodno. - Hajdemo odavde.
- Cekaj, hocu da cujem!

Stao je sa strane, pored vrate, i slušao napregnuto, ruzno isceren, mrmljajuci nešto nerazumljivo.

- Sramota je, veliš, što tako govorim? Sramota je ono što ti radiš cijelog zivota! Otkako znam za sebe, znam i za stid, zbog tebe. Danima sam placao zbog oca lopova, djetinjstvo si mi uništio. Kazem, otac si mi. Jesi, na zalost. Zato sam i pobjegao od kuce, zbog takvog oca, bio sam izgnanik, kao i ti, ni kriv ni duzan. I sada, kad hocu da otpocnem novi zivot, imam prava da trazim svoj dio.
- Evo ti radnja, eno ti kuca, dovedi zenu ovamo, zivjecemo zajedno.
- Skocio bih u Neretvu, a ne bih se vratio ovamo.
- Pricekaj dok ne nadjem novac.
- Necu da cekam, i neceš naci novac. Prodaj ducan, prodaj kucu, šta ce vam onolika, uzmite manju.
- Zar pod starost, sine! Zar ne mozeš cekati da umremo? Necemo dugo.
- Ne mogu cekati, novac mi treba.
- Jea li razgovarao s majkom?
- Razgovaracu ja s kadijom, sudski cu traziti svoj dio. A majku cu povesti sa sobom u Mostar.
- Njoj je dobro sa mnom.
- Nikome nije dobro s tobom.

Osman se krto nasmijao, iskezivši zube, i poceo udarati nogama o prag, da otrese snijeg s cipela, da ga cuju.

Uhvatio sam ga za ruku, da ga sprijecim, otrgnuo se.

U ducanu je nastala tišina.

- Ne pominji da smo culi razgovor.

Ušao je u radnju. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je šašav, ali je ponosan. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je, da ne bi otkrio svoju nevolju s njim.

- Smetamo li? - upitao je Osman, gledajuci u mladica.
- Ne smetate, taman posla!

Naravno da ne smetamo. Nikad mu pomoc nije došla u bolje vrijeme.

A ipak je šarao ocima.

- Ko ti je ovo, Mahmute?
- Sin.
- Lijep ti sin.

Mahmut je gledao u nas zbunjeno, ne znajuci da li smo culi šta su on i sin govorili.

Pozurio sam da ga umirim, i da sknenem razgovor, jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve, i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan.

- Svratili smo da te vidimo.
- Hvala vam - promucao je Mahmut.
- I da ti kazem zbog Bajrama - dodao je Osman neprirodno ljubazno. - Zao mi je što se nismo vidjeli. Baš kazem Ahmetu, navalili poslovi, glavu ne mogu da podignem.
- Znam, rekao mi je.

Mladic se okrenuo ocu:

- Ja sad idem.

Sad idem, a srešcemo se ili cuti uskoro!

Zazvucala je prijetnja!

I izašao, ne pogledavši nas. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak, a mozda nas je otpisao cim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. Zao mi je Mahmuta, ali nisam osudjivao mladica, jer njegova zivotna staza nije bila ravna.

Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponašanje:

- Zeni se, pa ne zna kud glavom udara. Baš razgovaramo maloprije, da prodam ovaj ducan, a on da kupi štogod u Mostaru.

O, muko roditeljska!

- Prodaj! - rekao je Osman odlucno.
- Ma ne znam, nije lako ni prodati. Kad prodaješ, sve je jevtino, kad kupuješ, sve je skupo. A nekako mi i zao, dodjem ovamo, sjednem, i cini mi se da nešto radim.

Osman se odjednom necega sjetio:

- A zašto sjediš u ovom praznom ducanu, varaš sam sebe da nešto radiš. Zašto nešto zaista ne radiš?
- Ostarilo se, moj Osmane. Šta bih ja mogao da radim?
- Znaš li onu Šehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primiš?
- Kako ne bih mogao!
- E, onda, nabavi mangalu, i dodji po kljuceve! Dedo odlazi, otvara svoju radnju.

Mahmut je progutao pljuvacku, pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat, pogledao u mene, da me pogledom upita je li to šala, pošao prema Osmanu, pa stao, sasvim zbunjen.

Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti?

Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Uzbudjen je, ali se drzi!

I ja sam uzbudjen. Šta se to desilo s Osmanom?

- Ako se ne šališ - rekao je Mahmut drhtavo, trudeci se da izgleda obicno - ako se zaista ne šališ... Pa, pristajem, naravno. Kako ne bih pristao! Ako se ne šališ... I ne znam kako da ti zahvalim!
- Šta imam da se šalim, i šta imaš da mi zahvaljuješ. Ne postavljam te za muftiju. A ovaj ducan prodaj!
- Prodacu. Idem da kazem zeni. Prodacu. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu!
- Zašto bi kucu prodavao?
- Velika je, šta ce nam onolika? Kupio bih manju.
- A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kuci.
- Pravo imaš! Zaista bi bilo tijesno.

Išli smo, poslije, caršijom, cuteci. Osman je odmahivao glavom, kao da se još cudi i ljuti.

Rekao sam mu ono što sam mislio:

- Iznenadio si me. Mislio sam o tebi drukcije.
- Naljutio me onaj magarac.
- Bojao sam se da ga ne udariš.
- Umalo. Ili ga udariti, ili uciniti nešto glupo, druge nije bilo.
- Nisi ucinio ništa glupo.
- E, nisam djavola! Vidjeceš kakva ce tarapana nastati u magazi, Mahmut nije ni za kakav posao.
- Ne daj mu novac u ruke - rekao sam nerado, ali je pošteno da mu to kazem, pošteno i zbog Mahmuta.
- Zar ti tako o prijatelju?
- Bolje bi bilo da ne dodje u iskušenje. Prilika stvara lopova.

Osman se nasmijao. On se smijehom lijeci, izgleda.

- I lopov stvara piliku. Doci ce u iskušenje, naravno. I podleci ce. Novca nece imati, jer ja sve isplacujem. Ali ce odvaditi kilu-dvije iz svake vrece, i njemu dosta. Tako je i Dedo radio i, eno, otvorio svoj ducan. I uradice svako, taman da sveca dovedeš. E, pa, vrlo vazno. Svaki dobar trgovac uracuna kalo, uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost. Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u zivotu. Znaš da tako mora biti, i ne ljutiš se.

I tako, prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. I prvi put se prevario za Mahmuta.

Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo.

Okrecena, ocišcena, prozracena, postala je ljepša i svjetlija, a mala soba u kojoj je sjedio, pretvorila se u ugodno prebivalište. Na sredini sobice je mangala puna zara, oko zida lijepa secija, pod je opran, zidovi bijeli, Mahmut veseo.

- Lijepo ti je ovdje - rekao sam ono što je Mahmut sigurno volio da cuje.
- Nije bilo lijepo.
- Vjerujem.
- Kad sam prvi put došao, smucilo mi se, prljavo, mracno, ruzno, gadno ti da udješ a kamoli da ostaneš. Gdje cu primati prijatelje? - mislim. Pa nagovorim Osmanagu, te majstori okrece, ja i zena ocisitimo i operemo, donesemo ove stvari od kuce, i eto, sad je ovako. Sigurno se cudiš što ce mi ovolika secija, i Osmanaga se cudio...
- Ko ti je taj Osmanaga?
- Osmanaga Vuk. Ova secija je za komšije, trgovce i zanatlije. Vec su jutros bili. Juce sam ja njih posjetio, i pozvao na naselje.
- To ti je prvo što si uradio?
- Prvo sam ocistio, a onda ih pozivao. Takav je trgovacki red.
- Hoceš li im davati savjete o poslovima?
- A ne! To se medju trgovcima ne radi. Osim ako te neko upita. A imam dosta i svoga posla.
- Ni rakiju ne osjecam.
- Ovdje ne pijem, nije red. Popijem kod kuce, ali malo, pa na spavanje. Na posao valja uraniti, a valja i okasniti.
- Cekaj, molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar baš ništa nije ostalo od starog Mahmuta?
- Došao sam pameti, to je sva promjena. Na bolje, nadam se. A bilo bi vrijeme da se i ti smiriš.

Šta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen, bio je svraka brbljivica, sad je pametna sova. Nekad je kršio sva pravila, kao nedorasli djecak, sad zna šta je caršijski red, kao svaki trgovcic. Šta je od njega ucinio Osman? Je li leptiru išcupao krila, i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv, sad je dosadan. Bio je socan, sad je sparušen. Bio je jedan jedini, sad je jedan od mnogih. Zar to znaci: opametiti se?

- Sanjaš li još da ceš se obogatiti?
- Ne sanjam - odgovorio je pametno. - Zašto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije, i bolje, i lakše. Posao nije tezak, o plati s Osmanagom još nisam govorio...
- Ko ti je Osmanaga?
- Osmanaga Vuk, brate. O plati, velim, još nismo govorili, ali ako bude kao Dedina, ne bojim se sirotinje pod starost. A nece biti manja, sigurno, vjerujem da ce biti i veca, Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. Jesi li vidio macke u magazi?
- Kakve macke?
- Donio sam cetiri macke iz komšiluka. Posla je malo više, mijenjam im vodu, cistim što unerede, ali je korisno. Love miševe.
- To ti je pametno! - rekao sam, ne krijuci da se rugan.

On je to primio sasvim ozbiljno:

- Pa i jest pametno. Vidim, miševa citava vojska, vrece izgrizene, zito pojedeno, šteta, i kolika. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine, a ima više, za godinu ce ih biti dvije hiljade, za deset godina dvadeset hiljada.
- Pa šta su cekali dosad? Zašto ih ima, samo dvije stotine?
- Lani su sigurno bila samo dva miša, muško i zensko, a kote se strašno. I tako, bice ih dvije hiljade. E pa, neka jedan miš pojede samo dvadeset zrna na dan, dvjesta miševa dnevno pojede cetiri hiljade zrna, godišnje oko miliom i po zrna. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna, to je sedamsto pedeset oka. Ako još toliko dodje komšijskih miševa na cast, a sigurno dodje i više, koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao.
- Ko ti je taj... a, znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu.

A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko ce tovara zita Mahmut izvuci iz magaze, sve optuzujuci miševe!

Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman, i iz istog razloga, jer Mahmut više nije Mahmut. Ništa nece odnijeti!

- Zatvorili smo sve rupe, donijeli macke, i sad ce tri tovara više ostati u magazi.

Nebesa, otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu!

- Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko ce macke uništiti miševa?
- Jesam. Neka svaka uhvati samo deset na dan, cetiri ce uloviti cetrdeset miševa.
- Godišnje toliko i toliko, u redu, i tako ce u ovoj borbi macaka i miševa pobijediti miševi, nadam se.
- Nece, jer, vidiš...
- Vidim. Jesi li prodao ducan?
- Imam nekoliko mušterija, cekam bolju cijenu. Na lijepu je mjestu.

Srce me zaboljelo od zalosti. Ovo više nije moj Mahmut. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik, ovaj je sitni racundzija. Moj Mahmut je lovio oblake, ovaj lovi miševe. Moj Mahmut je bio šašav i drag, ovaj je dosadan i mrzak.

Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogucem, vec varalica koji je samo cekao priliku da postane ono što jest.

Mozda nije pravo što ovako mislim, jer je, nesrecnik, dobio ono o cemu je sanjao, malo manje, malo prizemnije, ali se smirio. Zašto sam ga zamišljao kao maštala koji i ne zeli ništa da ostvari? Ovako je prirodnije. Ali je u zivotu jedan zanimljiv covjek manje, a to je nenadoknadiv gubitak. Nije šteta ako nestane jedan od jednakih, to list ljudski opada. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom, ostaje zastrašujuca praznina. Što je više sivih ljudi u sivom zivotu, sve je sivlje, sve tuznije zivjeti.

Umro je pjesnik, svejedno kakav, rodio se jos jedan trgovac.

Mozda nije ni postojao, mozda sam ga izmislio, mozda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. A opet sam ja izgubio najviše. Njegova vjecna ceznja o sreci, mozda i zamišljena, bila je san koji se nece nikad ostvariti, i zato lijepa. Njegova rasutost, njegova rašivenost, njegova vedra bespomocnost, njegova naivna laz, njegova nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo smušeno brbljanje, sve je to bilo ljudsko. Ovo je suviše obicno. S ovim covjekom necu imati šta da razgovaram. I odvojicemo se, na njegovu radost. Ja, ovakav, njemu ovakvom, nisam više potreban. Ni on meni.

I dok sam s nešto ogorcenja i mnogo tuge, sahranjivao jednog covjeka, koga više nema, a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo, razmišljao sam kako da odem, da ne uvrijedim onog bivšeg, jer me se ovaj ne tice.

Tada je u magazu ušao serdar Avdaga. Nije me ni obradovao ni razalostio, pomislio sam da cu lakše otici, bez ikakva objašnjenja.

Ali nisam otišao, izgledalo bi da bjezim.

Mahmut je ustao, stavio ruku na prsa i poklonio se, više i usluznije nego kad je bio stari Mahmut, ali s mnogo više dostojanstva. Nekad ga je sacekivao jadan i uplašen, nemajuci mogucnosti da misli o svome drzanju, sad je miran, siguran, zašticen, i zna šta je red.

Nešto mu je i rekao, nisam zapamtio rijeci, ali znam da je lijepo i skladno, drago mu je, pocašcen je, tako nekako. I baš zato sam odlucio da ja ne ustanem, uvrijedjen Mahmutovim ponašanjem, njegovom zalosnom promjenom koja se, eto, vidi u svemu, ogorcen njegovom spoljašnjom poniznošcu i stvarnom sigurnošcu, najneprihvatljivijom mi od svega što je Mahmut mogao izmisliti. Ne izmisliti, vec postati. Ništa on više nece izmisliti. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponašanje neprikladno, i nije prkos Mahmutu vec Avdagi, a bez ikakva razloga i smisla, pa sam nesigurno ustao, i opet sjeo, i opet ustao, i sjeo, kad je Mahmut doveo Avdagu do secije, kao nevjestu. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponašanje, a moje smiješno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono što i drugi cine, jer bi mogao uciniti ono što niko ne cini.

Šteta što ne mogu da odem odmah, bilo bi nezgodno, izazovno, i mozda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao, kao što sam sjedao i ustajao. Najgore je što covjek, zbog jedne sitne greške, pocne da ih nize, kao djerdan. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška.

Najmanja je mogucnost da pogriješim ako budem cutao.

Cutao je i serdar Avdaga.

Srecom, govorio je Mahmut. Pricao je isto što i meni, cak istim rijecima, ne tice ga se što ja slušam (ranije to nikad ne bi ucinio), o krecenju, o pranju, o stvarima, o miševima, o zrnima zita u jednoj oki, o šteti, o mackama iz komšiluka, i o koristi od njih, što je priznao i sam Osmanaga.

Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem, kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmješljivo i gorko, kao ja, on zaista nije znao ko je Osmanaga, jer Osmana niko tako nije zvao.

Mahmutovo pricanje je bilo glupo i sitnicavo, kao i maloprije, mozda još nepodnošljivije, jer sam slušao drugi put, a ovi zidovi ce ga slušati svaki dan, ja necu nikad više. Ali je sada, i ovakvo kakvo je, ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla, sluzilo necemu, ispunjavalo je mucnu tišinu koja bi nas mogla poklopiti.

Izbjegavao sam Avdagin pogled, toboze slušajuci Mahmutovu pricu. A kad bih ga pogledao, vidio sam da cuti i sluša. Cuti sigurnije nego što sluša, pogled mu je prikovan za zar u mangali. Cutanje mu je teško, teretno, mucno, puno zle volje i, zacudo, tuge. Tuge, zaista!

Odakle tuga u srcu i na licu ovog covjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio, koji nikog svoga nema jer mu ne treba, kome je njegova sluzba i zena, i djeca, i ljubav, i sreca? A ipak, tuga i potištenost vire mu iz ociju, iz drzanja, iz svake crte lica, isti kao kod svakog drugog covjeka.

Ali, što mu je muka na licu izgledala teza, glava mu je padala sve nize, i kad se cinilo da ce zaspati, odjednom je digao ruku usred Mahmutove price, i prekinuo ga, ne sacekavši ni kraj recenice o mackama i miševima.

Mahmut je poslušno zacutao, ni zbunjen ni uplašen, i mirno cekao njegovu rijec.

Avdaga je upitao tiho:

- Zašto ti je Osman dao ovo mjesto?
- Zna da sam pošten i vrijedan. Zato mi je dao ovo mjesto.
- A zašto nije njega uzeo? - pokazao je na mene. - Ne voli da radi, kao ni ti, ali je pošteniji od tebe.
- Nije red da mi to pominješ, Avdaga. Svakome se svašta dešavalo u mladosti, a i platio sam, i previše. Što me ne sudiš po onome kakav sam bio i kakav sam sad?
- Za ovo poslije ne znam. Ne zna ni Osman. Za ono prije znam. Zna i Osman. Zašto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac.
- Znaš šta, Avdaga - rekao je Mahmut, kao svaki covjek od ugleda kome su udarali na ponos. - Kako bi bilo da pitaš Osmanagu a ne mene. On ce najbolje znati.
- Mozda cu pitati i njega. Sad pitam tebe. Zašto ti je dao ovo mjesto?
- Pravo da ti kazem, tvoje pitanje je uvredljivo.
- Ne znam je li uvredljivo, ali je potrebno.

Pa su zacutali.

Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu, strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete.

Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta, sigurno zaleci što mu glava nije od stakla, ili što je ne moze razbiti, da bi u Mahmutovu mozgu našao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo.

Ni jedan ni drugi nisu, izgleda, znali ništa. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreca, jedan covjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost, i zato mu dao mjesto. Svaka druga pretpostavka, ma kakva da je, a ne moze ni da se nasluti, za njega je uvreda. Avdaga je, opet, mislio, da je samo lud covjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. Osman nije lud; onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio, je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva, Avdaga to dobro zna, u tom slucaju ucinjeno je nešto ruzno, i vrijedilo bi znati šta je to.

Da li on uvijek trazi ovako naslijepo?

Dugo je cutao; i to je nacin da uznemiri covjeka.

Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu, ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji, nemiran zbog Avdaginog teškog pogleda, uplašen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. Mozda je pomislio: zar prepreke vec na prvom koraku, zar ce pokušati da stanu na put mojoj sreci? Tako ojadjen, poceo mi je licitti na starog Mahmuta.

Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno.

Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga što ne kaze i ne otkriva, ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogucim krivicama, i da klone. A mozda je to i štedljiva paljba, zbog malog broja metaka. Ako postoji samo sumnja, napad ne moze dugo trajati. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih odgovora, i sumnja ne bi postala sigurnija.

Ali Avdaga još nije bespomocan: poceo je da kruzi oko zrtve, suzavajuci krug. Upitao je:

- Jesi li poznavao dizdara?
- Kojeg dizdara? - upitao je Mahmut, nemocno lukav.
- Dizdara.
- A, dizdara!
- Jest, dizdara.
- Poznavao sam ga.
- Dobro?
- Samo iz vidjenja.
- Jesi li cesto s njim razgovarao?
- Nikad, a ne cesto. U zivotu s njim nisam progoviorio ni rijec.
- Sjeti se!
- Znam dobro.
- Da li bi se mogao zakleti?
- Mogao bih.
- A kad si bio zatvoren u tvrdjavi?
- A, to! Ne znam, mozda me pitao za ime.
- I za krivicu.
- Zaboravio sam.
- Jesi li zaboravio još štogod?
- Ne znam na šta misliš.
- Kad si posljednji put govorio s njim?
- Kazem ti, onda, u tvrdjavi.
- Ne kazeš ti, vec ja. A sad, uskoro?
- Poslije onog, nikad više, djece mi moje.
- Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva.
- Upitaj dizdara, i on ce potvrditi.

Opet je naišlo cutanje, kao oblak.

Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom, kao da je to samo po sebi sumnjivo. Tako bi odricao da je šetao pored rijeke, da je jeo sarmu za rucak, da ima pet umjesto cetiri macke, samo kad bi ga Avdaga o tome pitao, jer ko zna šta sve moze biti sumnjivo i opasno.

A meni je tek tada postalo jasno. Avdaga vrši istragu zbog otmice, i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao.

Zao mi je Mahmuta, znam da nije umiješan ništa, a ne mogu mu pomoci. Kako da kazem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta, sreli su se tek u noci kad je otmica izvršena.

Zašto mu je dao posao, ne znam. I mene i Mahmuta je iznenadio, mozda i sebe, tim trenutkom slabosti, koji se nece skoro ponoviti.

Avdaga ne moze razumjeti ljudsku nedosljednost ni neocekivanu odluku, on vidi samo uzrok i posljedicu, uslugu i nagradu. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu; poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. Zašto? Zato što je Mahmut nagovorio dizdara. Po Avdaginoj logici, to je toliko jasno, da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje.

A tuzan je zato što mu ne moze dokazati krivicu. Potreban je dokaz, suviše je pošten da bi covjeka kaznio bez dokaza, potreban je svjedok, potrebno je priznanje, a gdje su? Nema ih, još nema, al više nece pustiti Mahmuta, do njegova ili svoga pada. Slijedice ga kao što gladni kurjak slijedi starog jelena, posrtace obojica bjezeci i goneci, disace isprekidano od straha i od sladostrašca, mozda ce zrtva klonuti, mozda ce pristati da strada, samo da se oslobodi umora.

A ni zbog cega, zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. A ja slušam, cutim, ne smijem da kazem: ostavi covjeka na miru, ne zna cak ni šta ga pitaš, i zato ce postati još sumnjiviji.

I kad bih rekao, bilo bi uzaludno. Avdaga je bolesnik svoga poziva, to mu je jedina strast, on zivi zato da goni i hvata ljude, kao što drugi zivi da ih tješi i lijeci. Samo što Avdaga u svom poslu cešce dozivljava radost uspjeha.

Ali, zašto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu, a on o njemu i ne misli? A mozda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto, nešto je platio. On sumnja na cio svijet, sa sumnjom zivi, sumnju sanja, i ne uvijek bez razloga. Zla djela se dešavaju svaki dan. Ako krivac nije uhvacen, svi ljudi su moguci krivci. On dobro zna da ni za jednog zivog covjeka niko nece svjedociti da nece uciniti zlo. Avdaga traga, Avdaga sumnja, to je njegova kob, duznost i zadovoljstvo, i nije mu lako, jer je najcešce mrak oko zlocina, i pravi krivac prolazi pored njega, gleda mu u oci, mirno obavlja svoj posao, smije se, mozda cak sjedi s njim, on samo sluti, miriše, osjeca, mozda se priblizava i ponovo udaljava, siguran pa nesiguraTi, sirecan kad nadje tnag, ooajan kad ga izgubi, i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. Jer zna, ako odustane, ako se umori, ako ne uhvati i kazni krivca, zlocin ce zavladati svijetom, tama ce pasti na zemlju, doci ce sudnji dan.

Kod Mahmuta je našao na tanušnu nit, ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. Najzalosnije je što je Mahmutova sreca razlog Avdagine sumnje. I Osmanova plemenitost, za koju se i sam kaje. Neki ljudi su zaista baksuzi. Toliki su uspjeli u zivotu, bez pameti, bez sposobnosti, i bez poštenja, i niko se ne cudi. A zalosini Mahmut, samo što je ušao u svoju mracnu magazu, punu miševa i brabonjaka, misleci da se oslobodio straha od gladne starosti, odmah je postao sumnjiv. Uvijek je bio jad i nesreca, kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju.

I zaista, zašto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je što ovo pitam, ali zaista, zašto? Obradovao me kad je to ucinio, ali zašto?

Šta znam zašto! Ja sam zamolio Osmana da ga one veceri povede u mejhanu, ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih rijeci, ja sam kriv što smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. Sve to znam, pa ipak, zašto? Zar samo zato što je sin bio drzak prema ocu? Osman ne moze dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje.

Eto, kako je tudja sumnja zarazna, podriva te i kad znaš da je covjek prav.

Ako je prav.

A šta onda ako nije, ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu?

Ta misao me porazila.

Nemoguce, znam da nije tako!

Ali se misao više nije mogla zaustaviti, i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja, uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogucnosti.

Ako je tako, onda je sve lako sklopiti, i sve je jasno.

Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom, on mu je najpogodniji, jer Mahmutu niko ništa ne bi vjerovao ako bi i izdao, Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom, da bi naplatio svoju uslugu. Osman ga je odbijao, da ne bi sve postalo sumnjivo, a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu.

Sve se slaze. Samo se ne slaze što sam ja ispao budala, ali to se njih ne tice. Vješto su se pretvarali, krijuci sve, a ja sam im sluzio kao spona i zaklon.

Sve se slaze. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. Ljudi su za njega samo sredstvo, zašto bih ja bio izuzetak?

Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu, vjerovao sam da je svakakav i nikakav, ali da ništa skriveno u njemu ostati ne moze. Skrivao je, toboze, svoje bezvrijedne tajne, cutao o njima dan ili sat, a onda je sve iznosio na dlanu, oslobadjajuci ih se olakšano, kao da je skidao teret sa sebe. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dušom, i zato mi drag. Ali ako je igrao ovu ruznu igru, onda je smrdljivi matori lupez koga moram što prije zaboraviti. Raskinuo sam s jednim Mahmutom, ovim sadašnjim. Hocu li raskinuti i s onim nekadašnjim, nepostojecim?

Pogledao sam u njega, mracan od sumnje. Pogledao je i on mene, iznemiren, kao da je naslutio moje misli, i kao da se branio kajanjem. Izgleda bespomocan, kao i nekada, i ponovo sam zazalio za mojim, Mahmutom, ali ovome nisam oprostio. Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Avdaga je cutao, dzarajuci mašicama po zeravici što se gasila. Šta ceka, zašto ne ode? A mozda nece ni otici, ni on ni Mahmut, sjedice obojica kraj mangale, ohladice se kao zeravica, cuteci, umrijece, cuteci. Tuzilac ce ostati bez dokaza, optuzeni bez kazne.

Ali je polumrtvi Avdaga, još ziv, na zalost, ispravio svoja jaka ramena, i pogledao u mene.

Je li na mene došao red?

Glas mu je tih, umoran, tuzan. Ja sam razdrazen i gorak. Nismo za razgovor ni ti ni ja, šta hoceš od mene?

Ali on vrši duznost, i ne zna šta je umor. Upitao me:

- Zašto Osman nije tebi dao magazu?
- Šta bih ja s magazom?
- Ti traziš nešto bolje?
- Ja ne trazim ništa.
- Od cega ziviš?
- Kradem, otimam, ubijam, kako kad.
- Vidio sam te na dzenazi Avdije Skakavca.
- I ja sam vidio tebe.
- Zašto si bio?
- Nisam znao da je zabranjeno.
- O cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji?

Sreca da sam na ovo mislilo ranije, Osman mi je to pomenuo.

- Cuo sam da ima dobrog duhana, trazio sam da mi proda.
- Jesi li kupio?
- Nisam. Nije imao.
- Poslije su njegovi sinovi s konjem otišli po Avdiju.
- To ne znam.

Sjetio sam se Osmanova savjeta, da je ponekad dobro pucati prvi. Upitao sam:

- Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav.

Pogledao me, zivlje i pazljivije nego sad, i ja sam se pokajao što sam istrcao. Mozda nije pametan, ali ne da od sebe praviti budalu. Nije mi odgovorio, i to je najgori odgovor, kao da je rekao: ti mene pitaš!

Posjedio je još malo, zagledan u mangalu, a onda se polako digao i, ne zureci, izašao iz sobe.

Mahmut ga je ispratio, bez volje i bez sigurnosti, i vratio se zabrinut. Odmah mi se obratio, cim je zartvorio vrata:

- Zašto me ono pitao o dizdaru?
- I mene je pitao o Omeru Skakavcu.
- Ali, zašto?
- Mozda ce nam sutra reci.
- Misliš da ce doci i sutra?
- Sigurno.
- O, brate, kako gleda, kako cuti! Strah te uhvati.
- Zašto bi te hvatao strah ako nisi kriv?
- Kako kriv, pobogu, šta to govoriš? I za što kriv?

Ustao sam i pozdravio se, da podjem. Nisam više mogao da ostanem s njim. Duboko me zaboljela njegova moguca izdaja.

Uplašio ga je moj odlazak, a mozda i moja hladnoca. Opet je licio na starog Mahmuta, ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih.

- Ostani još malo - molio je.
- Moram da idem.

Ostavio sam ga samog, s miševima, s mackama, sa strahom, na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin, ali se nisam, vratio.