Selimovic, Mehmed Mesa


 

 

14. Moc ljubavi

 

Pun dobre volje poslije tog objašnjenja, koje sam poceo šalom, nastavio srdzbom a završio stidom, trudio sam se da Tijanu ne ostavljam samu. Potrebna joj je moja pomoc.

Trudna zena je drugo bice, samo sebi nepoznato, bice koje pocinje da sluti skrivene tajne. Sve što je bilo potisnuto, budi se, izlazi iz zatvorenih skrovišta duše, namece se, zahtijeva da bude uzeto u obzir. I djeluje, nesaznato a jako. Ona ne vlada mnoštvom novih nepoznatih osjecanja, ne potiskuju ih više ni stid ni volja. Njena ljubomora je strah od ruznoce, njena naglost je potreba da se oslobodi unutrašnjeg pritiska, njena uznemirenost je znak uzburkanosti u njoj. Krv joj sad drukcije kola, zlijezde drukcije luce, organi se drukcije ponašaju, mozak se drukcije grci. A sve biva bez njenog uticaja. Prepuštena je djelovanju jacem od svoga htijenja, i ne moze ga ni zaustaviti ni skrenuti. Zbog tajne u njoj, i svijet joj je tajna, a nesigurnost radja misao o smrti. - Ako umrem - govorila je, kao da kaze: ako nazebem.

- Ako umrem, kako ceš ostati sam?
- Ako umrem, hoceš li misliti na mene?
- Ako umrem, hoceš li se ozeniti? Ozenio bi se, sigurno. Bol za zenom je kao udarac u lakat, bol je zestok ali kratak. Svi se zene.
- Ostavi se takvih razgovora, molim te - pokušavao sam da je umirim.
- Hoceš li se ozeniti ako umrem?
- Necu se ozeniti - odgovarao sam, primoran, iako mi je smiješno.
- Zar si toliko nesrecan sa mnom da se više ne bi zenio?
- Umro bih od tuge, toliko te volim.
- Ne, opekao si se jednom, ne bi i drugi put. A mozda i bi, ne bi ni mnogo prošlo od moje smrti.
- A da li bi se ti udala ako ja umrem? - okretao sam na šalu.
- Molim te, ne šali se time! (Lice joj je samrtno ozbiljno.)
- Zašto? Ista je mogucnost i za tebe i za mene. Ali, pusti to. Zašto da mislimo o onome što ce biti kroz pedeset godina?
- Bice prije, mnogo prije. Predosjecam to. I bojim se.

Uzaludno je bilo govoriti razumno, njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. Smirivao sam je njeznošcu, jedinim lijekom koji joj je mogao pomoci. Govorio sam najsmješnije rijeci, tetošio je, cuvao od napora, radio i što sam umio i što nisam umio, pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. Ganuto je plakala zbog moje paznje, smijala se zbog moje nespretnosti, ali se polako smirivala, jer više nije mislila da je napuštena.

Izvodio sam je uvece u šetnju, po danu nije htjela da izadje, bila je uvjerena kako se vec vidi da je unakazena trudnocom. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato što se mogla slobodno naslanjati na moju ruku, po danu bi se stidjela. Tako se osjecala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen.

- Ti si najbolji covjek na svijetu - govorila je njezno, pokrenuta bogzna kakvim osjecanjem.
- Neki dan sam bio najgori.
- Sad si najbolji.

Mahmut mi je obazrivo rekao da griješim. Tijana je divna zena, ali opet, ne treba pretjerivati ni u cemu. Ako je sad naviknem na toliku paznju, šta cu poslije? Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a ništa ti ne moze postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom casu slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ, a nemaš koga da psuješ, jer si sam sebe natovario. A onda, davno je receno, što bolest ne umori, to pokvari. Trudnoca nije bolest, ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti, boze oprosti. Osvetice mi se to, daj boze da on nema pravo, zajahace me zestoko, pa ce mi duša na nos izaci. A zene vole da vladaju, iz ljubavi ili bez ljubavi, svejedno. Ne kazem, muz treba da bude dobar prema zeni, ako neceš ti hoce drugi, a ako i nece, bolje je ljudski nego paski. Ali, malo strogosti nikad ne škodi. Kome to uspije, naravno. Jer, nekom ne uspije, i on govori onako, uopšte, kako bi bilo bolje a ne kako jest. A koliko on vidi i zna, kod mene ce ovako ostati zauvijek, a to, bogami, nije lako izdrzati.

Kad sam rekao, radi opravdanja, da se Tijana ne osjeca dobro, predlozio je da dovede svoju zenu, pregledace Tijanu, i znacemo je li dobro ili nije. Dok je bila zdravija, pomagala je zenama pri porodjaju, pa i sad dodju po nju, mole, kume, lakše im s njom, a sve zna o tim stvarima, kao ljekar.

Pristali smo, ako ne bude koristi, nece biti ni štete, i Mahmut je doveo svoju zenu koju do sad nismo uspjeli da vidimo. Da li se stidio nas, nje, ili sebe izmedju zene, Tijane i mene, kad se sretnemo, ne znam. Mozda je zeni lagao da smo ugledniji i bogatiji nego što jesmo. Ili je njegova zena toliko ruzna i nemoguca, kao što je govorio, pa se ustrucava da je pokaze, jer lakše podnose uši nego oci, ruzno je manje neprijatno kad se o njemu prica nego kad se vidi. Ili se boji da ne vidimo kako ga zena prezire.

Ne znam šta je od toga istina, ali mi se zena odmah dopala. Jedva je hodala na zadebljalim nogama, jedva disala od zaduhe, jedva govorila od umora, ali je govorila, veselo gledajuci malim ocima, zaraslim u salo. Prvo je rekla da je cesto slušala od Mahmuta kako je Tijana lijepa i dobra, pa je mislila da je ruzna i zla, jer on sve naopako vidi. I opet je naopako vidio, i pogriješio, jer Tijana nije lijepa vec prelijepa. A sigurno je i dobra, ništa na njoj nije šiljato, ništa pakosno, ništa skriveno, a smijeh joj je zdrav i veseo, kako odavno nije cula, i voljela bi da je sretne svako jutro, da joj dan pocne lijepo. Rekla bi, po njoj, da ni ja nisam rdjav, jer se zena prozli pored rdjava muza. A mozda bi Tijana ostala ovakva i da sam ja rdjav, jer joj Tijanine oci kazu da je ona dobra radi sebe a ne radi drugih. Iako od muza mnogo zavisi, muz je sud, zena voda. A opet, muz koji zeli sebi dobro, poslušace ono što mu zena kaze. Muškarci su djeca, cak i kad ostare. Zene su razboritije, znaju tacno šta je dobro za porodicu, nikad ne prenagle, triput razmisle, narocito ako imaju djecu. Jer samo zena zna s kakvom ih je mukom nosila, i uzdizala, muškarci misle da je to zenama zabava, i rijetko kad pomognu, cesto i odmognu, ali ne zato što su zli vec što nisu pametni. Ali, šta mozemo, rekla je, smijuci se veselo. Ludi su, i naši su, neka gu nam zivi kakvi su da su!

Mahmut je zmirkao kratkovidun ocima, i polako trljao cjevanice, ne gledaljuca zenu i njena dva zuba što su bjelasala iz šupljine usta.

Govori li to ona o njemu? Ako i govori, nicim ga nije uvrijedila, i niceg ruznog nema u njenim vedrim rijecima, cak ni skrivene zalbe.

Onda nam je rekla da izadjemo malo na vazduh, izašli smo i cupkali na uskoj verandi, braneci se od vlazne hladnoce.

- Jesi li je cuo! Prica, prica! - rekao je Mahmut rastreseno.
- Prica, ali pametno.
- E vidio bih ja tebe kad bi tu pamet slušao od jutra do mraka.
- Nisi kod kuce baš od jutra do mraka.
- Dosta mi je i ovoliko koliko jesam.

Pa smo zacutali, on misleci o svojim nepoznatim brigama, ja misleci o Tijani. Šta ce reci Mahmutova zena?

Šta moze reci, šta ona zna? Pomagala je mahalskim porodiljama, bajajuci, prepuštajuci sve bozijoj volji, pa su umirale ili ostajale, kako ih je sreca posluzila.

Šta me se tice šta ce reci!

- Dugo se zabavila - mahnuo sam glavom prema sobi, udarajuci nogom o nogu.
- Nije dugo, vec si ti zabrinut.
- Pa, zabrinut sam.
- Nemaš zašto. Zene su ko macke. Kad nas je Mahmutova zena pozvala da udjemo, prvo sam pogledao u njeno lice. Kakav joj je izraz, vedar ili lazno utješen? Vidio sam, blista od zadovoljstva. Onda je sve dobro, pomislio sam, srecan. A ona je divna zena, i zasta zna svoj posao. Tijana se smiješila zbunjeno.
- Ne moze biti bolje - rekla je Mahmutova zena, ponosno, kao da je to njena zasluga, i kucnula prstom u drvo.
- Tijana se brine - htio sam da cujem još koju rijec ohrabrenja.
- Svaka zena se brine. Ali ona nema zašto. Ti nemaš zasto da se brineš, srce moje, rodiceš, akobogda, ko od šale, vidim to odmah. A kako i da ne vidim? Koliko sam trudnica cuvala i pobabila, ni sama ne znam. A i ja sam cetvoro rodila, pa znam i po sebi.
- Cetvoro? - upitao sam zacudjen.
- Dvoje je zivo, dvoje je umrlo. Pogledao sam u Mahmuta. Zar nije govorio samo o kcerki?

Nije odgovorio on, vec njegova zena:

- Sin nam je u Mostaru, uci zlatarski zanat. Sad smo nas dvoje sami.

Pa se sjetila, i pogledala po našoj siromašnoj sobi:

- Tijesno vam je ovdje djeco. Šta kazeš, Mahmute, da predju kod nas?
- Šteta im je da ovo ostavljaju zimi. Vidiš kako grije pekara, ponekad i ja dodjem da se ogrijem.
- I za svadjanje nam je zgodnije, kad smo sami - našalio sam se, kasno se sjetivši da pogledam Tijanu. Srecom, i ona se smijala.

Nasmijala se i Mahmutova zena:

- Što se tice svadje, necemo vam smetati. A ni vi nama. Svadjajte se slobodno, poslije je sladja ljubav. Dobro, vidjecemo na proljece. Ovdje bi vani s djetetom bilo nezgodno. Kako ste s parama?
- Dobro.
- Nije dobro, sigurno. Ako vam usfali, ti kcerko, dodji do mene, naci ce se štogod. Nešto saleti Mahmut, nešto ja, nikad nema mnogo, ali mnogo ne treba ni vama ni nama. A dodji mi i bez toga, da se ispricamo, nemoj da camiš sama.
- Nisam sama. Ahmet je sa mnom.
- Onda ga istjeraj, muskarci ne treba da se vuku po kuci, a ti dodji!

Ostala mi je u vedrom sjecanju ta odlucna zena koja se nekako lako nosi sa zivotom. Sve je kod nje veselo i jednostavno. Stan vam ne valja? Predjite nama! Podijelicemo što imamo! Hocete da se svadjate? Zašto se ne bi svadjali! Hocete da se volite? Zašto se ne bi voljeli! Poznavao sam ovakve zene, dolazile su mojoj majci, uvijek vedre, zanimljive, sigurne, najuravnotezenija stvorenja na svijetu. Te obicne mahalske zene su pronašle tajnu spokojstva, ne trazeci je. Sve ih raduje, ništa ne iznenadjuje, ne zele nemoguce, dobre su dok im ne staneš na zulj, zubate ako ih povrijediš, ogovaraju ali ne zavide suviše, jezicave su ali ce pomoci svakome u nevolji, znaju da je zivot tezak ali ne placu zbog toga, i uvijek ce išceprkati ponešto što je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u bašti, kahva na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori kad sve govore odjednom, uglas, najcešce pronalazeci u ljudima i stvarima ono što je smiješno. Štedljive su, jer nisu bogate; znaju za uzivanja, jer nisu siromašne. One su kao trešnjin cvijet, razvice se samo ako nije ni suviše hladno ni suviše toplo. Ako su siromašne, onda su mracne, neugodno zle, proste, cangrizave. Ako su bogate, onda su hladne, odvojene od svega, uvijek u strahu od otvorene šale i otvorene radosti, nikad jednostavno vedre.

I Tijanu je zatravila. Boze, kako je dobra, govorila je oduševljeno, kako je vesela, kako je zadovoljna. Sreca da je Mahmut naišao na nju.

Tijana je drukcija. Suviše je rano osjetila bol, samocu, nesigurnost. I moja majka je bila drukcija, neprestano u mislima za nesigurnim ocem.

Da li sam slucajno naišao na Tijanu, ili sam nesvjesno išao za majcinom slikom? Nisam znao, namirisao sam, unutrašnjim culom osjetio, ono što se ne moze izvana vidjeti. Vracao sam zeljeno djetinjstvo, izgleda.

Mahmutova zena je blagoslov bozji, ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je Tijana kao ona. Mozda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. Mozda je Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjecanja. Bol i misao oduzimaju nam bezbrizan smijeh.

Ali, ne vjerujem da Mahmutova zena ne zna za bol i za misao. Izgleda da ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Cak ih ucine boljim. Ne znam kako to postizu, a volio bih da saznam.

Zacudio sam se što je otvoreno upitala Tijanu da, li nam štogod nedostaje. Kad je Mahmut ljut, kad mu ona ne da za rakiju, on namjerno uzme ponešto od poznanika, šta bilo, da osramoti i sebe i nju, da joj napakosti, i da je prisili da odriješi maramu s novcem koju krije u njedrima, jer bi on sve potrošio. Tijana je rekla da nam ništa ne nedostaje niti ovdje ima šta uzeti. Mahmutova zena je povjerovala, ili se pravila da vjeruje, ali su njih dvije poslije toga postale nerazdvojne.

Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni, ostace sat-dva, i vratice se u podne, da spremi rucak.

Zacudio sam se, pomalo mi je i krivo. Eto, ja joj nisam dovoljan, i uzalud sam obecavao i sebi i njoj da je necu ostavljati samu. Ona ce ostaviti mene. Odvaja se, polako. Ali je ipak prevladala razumnija misao, da je tako bolje, prohodace, potrebno joj je, ispricace se, razvedriti, nešto ce raditi, i nece misliti na strah i smrt. Bice manje razloga za svadju.

A šta cu ja raditi? Zelio sam da budem ovako slobodan, a sad ne znam kuda cu, ni šta cu sa slobodom. Nemam volje da odem u kafanu, ljudi pricaju uvijek jedno te isto, ja cutim.

Da hodam ulicama, kao budala? Bilo bi smiješno, suviše zaludno.

Da idem na rijeku, da gledam vodu, nije mi ni palo na um. Zato što pada snijeg, zato što ne osjecam potrebu, zato što ni od cega ne bjezim. Nisam više prazan, ne znam kakav sam, ali prazan i pust nisam.

Pale su mi, na um knjige, one nisu covjek sav vec ono što je u njemu najbolje, covjek odabranih trenutaka. S tim zivim covjekom koga nema, mozeš razgovarati, mozeš uzivati, a ne moraš mu se ni zahvaliti. Mozeš se s njim svadjati, a on nema mogucnosti da ti odgovori išta osim ono što je vec napisao. Mozeš se ponositi svojom pamecu, govoreci mu gluposti, strpljivo ce te saslušati. Mozeš ga ostaviti i preci drugome, nece se naljutiti. Srdacno ce te docekati, ako mu se vratiš, uvijek spreman da pocne razgovor s tobom.

Nisam otišao na taj razgovor, u biblioteku.

Sjetio sam se Mula Ibrahima, otici cu do njega, da vidim šta zna o Ramizu, da mu kazem kako kod Šehage nisam ništa ucinio, da govorim šta bilo, od ovoga svijeta, ne o vjecnim otvarima, ne danas, ne mogu bez ljudi, a on mi je najblizi, kakav je da je. Pomagao mi je dok je smio, htio je da pomogne i kad nije smio, i nije kriv što nije onakav kakvog bih ja zelio. I više zalim što nije drukciji nego što se ljutim.

U radnji sam zatekao Šehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se ucinio zanimljiv.

Šehaga mi je mahnuo rukom, Mula Ibrahim ni to. Slušao je šta Šehaga govori, zamišljen i ozbiljan. Šehaga se prekinuo samo za trenutak, da me pogleda, malo nezadovoljan što sam upao u ovo povjeravanje, rodjeno iz nekog saglasja medju njima, neke klime, neke potrebe, a sad se treba prilagodjavati trecem. Ali, izgleda, da mu je velika vojska rijeci postrojana iza cela, i mora da ih pusti, nestrpljive su, dosad je premalo rekao, i nastavice, zbog sebe, ne zbog Mula Ibrahima, ne zbog mene.

Trazio je samo razumijevanje, ili cutanje. Kod Mula Ibrahima ce naci oboje. Ja cu mirno cutati.

Covjek zeli moc (rekao je, gledajuci u Mula Ibrahima, koji je pazljivo slušao). Zato što zivi, što se krece, što se sudara s ljudima. A zeli da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snazan i vazan, da moze mnogo. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi, ne ovim ocima, vec onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od nas, kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put, osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo covjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono što se u zivotu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne mozeš, a ništa ne mozeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je neki sveopšti duh, nimalo slican našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelic sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom višem nacelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Slušao sam ne vjerujuci svojim ušima. Pa to je konacan slom ovog na izgled snaznog covjeka! On više ne vjeruje svojim ocima, ni svome razumu, ni svome iskustvu, ne vjeruje sebi ni ljudima, nema više snage da se nosi s bolom koji ga grize. Je li to zbog sinovljeve smrti, i zbog nemoci što nije mogao da ga spase od nesrece? Suviše mu izgleda surova, suviše besmislena ta smrt, i trazi joj razlog u volji izvan i iznad naše, a sebi utjehu u neizbjeznosti onoga što se desilo. Suviše je ponosan da bi se priznao porazenim od ljudi. Neka to bude od bogova, od svemirskog duha, od ma cega neshvatljivog! I to je surovo, ali je u sklopu nekog dešavanja koje ima svoje zakone i svoju svrhu koju ne mozemo otkriti. A ako je tijelo njegovog sina i mrtvo, duša je neumrla, i ta zla pogibija je samo nevazan tren u vjecnom trajanju, pominjace je s podsmijehom kad se njihove duše sretnu!

Da smo sami, da je to samo meni govorio, ne znam šta bih mu rekao. Mozda bih, uzasnut, kleknuo pred njega, preklinjuci ga da samo sacuva razum. Ili bih, placuci, sagao glavu pred njegovom mukom. Veca je nego što sam mislio.

Ali nije govorio meni, ja sam samo slucajno slušalac. Hoce li Mula Ibrahim štogod reci, ili ce ocutati. Jer, šta se moze reci na ovo ocajanije koje trazi utjehu izvan ljudske logike?

Dok je Šehaga otkrivao svoju krvavu muku, govoreci na izgled mirno, Mula Ibrahim je slušao oborene glave, kao da spava. Ali kad je poceo da govori, vidio sam da je pazljivo slušao. Ali me i on iznenadio. Prema onome što sam znao, izgledalo je kao da su jedan drugome pozajmili svoja shvatanja, i Mula Ibrahim se sluzio rijecima koje sam mogao ocekivati od Šehage, a Šehaga rijecima koje su, po mome mišljenju, mogle biti Mula Ibrahimove. Jedan, mocan, govorio je o nemoci ljudskoj; drugi, nemocan, govorio je o covjekovoj duznosti da ostane covjek! Šta je ovo? Jedan je blazio svoju nesrecu, trazeci joj viši smisao koji nece prihvatiti, drugi je odricao svoju slabost, hvaleci mušku hrabrost, koju nece primijeniti!

Tuzno je to njihovo odricanje sebe.

Mula Ibrahim se slozio sa Šehagom, da ljudi zele moc, i to nije ništa ruzno. Kad toga ne bi bilo, povecala bi se bijeda ovoga svijeta. Pokorni, utuceni, pomireni sa svojom nevoljom, svacije su roblje. Nije ista svaka zelja za moci. Jedno je zelja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se natjeraju na djela koja nikad ne bi ucinili bez prisile; to je zahtjev za cutanjem, za poslušnošcu bez otpora, po pravu necije sile. Takva zelja za moci je nemoralna, ona ponizava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. (Govori li on to o sebi i o meni, on je ponizen tudjim nasiljem, ja sam oštecen njegovim ponizenjem? On zali, on se brani, on optuzuje!) Sasvim je drukcija zelja za moc koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjedjuje ljubavlju, koja podstice na sporazumijevanje. To je velika moc, kojoj bi se mogli nauciti svi ljudi, i koja bi zlo ucinila nemogucim. S takvom moci covjek nije zrno pijeska, nije nevazan. Ne moze da govori o tome postoji li neko vrhovno bice, mozda i postoji, ali je siguran da naše ljudske stvari niko nece urediti ako ih ne uredimo mi sami. Cekati spas i traziti utjehu u nekoj nadnaravnoj sila, što ljudi uzaludno cine hiljadama godina, znaci, u stvari, priznati svoje beznadje, i ne uciniti ništa da bude bolje medju ljudima. Svijet je postojao prije ljudi, postojace i poslije ljudi. Ali, šta se to nas tice? Neka o tome brinu bica koja ce tada ztvjeti. Mi svoju brigu ne mozemo prepustiti nikome, i moramo se uciti moci ljubavi, da od zivota ne stvorimo mucilište. Što se tice duše, i on je mislio o tome, jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog zivota i zbog nestanka u nepoznatoj tami vjecnosti. I razmišljajuci, ucinilo mu se da postojeci red covjekovog rasta i razvitka nije pravedan. Covjek se radja kao nevino dijete, koje ne zna ništa o sebi, o svijetu, o grijehu, o ponizenju, o prestizu, sve mu je novo i svjeze, sve mu je divno, jer mu je duhovni zivot nerazvijen. Poslije, ziveci, stice iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i cim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren, ocajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog što je u zivotu ucinio, jer to najcešce nije zelio, nezadovoljan zbog onog što nije ucinio, jer je to samo zelio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplašen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je zivio jedino po odlukama svoje ciste savjesti, ocajnicki misli o vjecnoj duši, o trajanju bez prestanka, o mogucnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. Tako završava neslavno, potpuno dotucen. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao starci, da polako postajemo sredovjecni, postepeno zaboravljajuci prvobitni strah od smrti, pa oslobodjeni mladici, dovoljno lakomisleni da ni o cemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa bezbrizna djeca, a da umiremo kao novorodjencad, ne znajuci ništa ni o cemu, cisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila! Ali kad ne moze biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i covjecnosti. Tako se lakše zivi, i lakše umire. Ne tice ga se šta ce s njim biti poslije smrti, hoce li duša istrunuti zajedno s tijelom, ali ce se povuci da se odmara i da uziva, besposlena, ili ce, natrunjena i uprljana, biti poklonjena nekom novorodjenom djetetu, što bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. Ali ga se tice, i veoma mu je stalo do toga, da poslije njegove smrti ostane medju ljudima, ili makar kod jednog covjeka, cisto ime i lijepa uspomena. Tako bi sigurno produzio svoje kratko trajanje. Ta zelja obavezuje covjeka i za zivota, da ne cini zlo, a ponekad da ucini i dobro. Misao o vjecnoj duši ne obavezuje ninašto, jer se o tome brine neka viša sila, ima šta covjek radio i ma kako zivio, pa ce se i duša okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog novorodjenceta. Misao o covjecnosti je pravicnija i ljudskija. A kratak zivot mu ne smeta, samo ako je cist; ako je prljav, samo je više zla. Šta bi i sa duzim zivljenjem? Šta bi sa besmrtnošcu? To je najveca nesreca koja bi ljude mogla zadesiti. Ahasver je najnesrecniji medju svim ljudima. Zgrozi se kad pomisli na zivot bez svršetka, bez konacnog smirenja, bez straha ali i bez radosti, bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što dozivljavamo. Treba sve prozivjeti, osvajajuci radost cistog zivota i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu izmedju dvije tajne.

- A gdje su ti ljudi? - upitao je Šehaga silovito. - Ovi s kojima zivimo, gori su nego vukovi. Rastrgace te samo ako posrneš.

Mula Ibrahim je odmahivao glavom, ne slazuci se sa Šehagom.

- Nisu svi ljudi takvi. Zli su isprednjacili, suviše se vide i osjecaju, zato mislimo da su svi takvi. A nisu!

Onda je pogledao na ulicu. Dva njegova pomocnika polako su šetala ispred radnje, s tovarom snijega na glavi i ramenima.

Zbog Šehage ih je poslao iz radnje, zbog mene nije htio! Sve što ucini, suprotno je onome što je goviorio. Zašto je onda govorio? I on i Šehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono što im nedostaje? Da li varaju druge, ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono što se zeli i ono što se mora?

Ovako kao što je govorio, Mula Ibrahim je sigurno zelio i da zivi, a onda se sve isprijecilo ispred njegove zelje, i u duši je ostalo samo prazno sjecanje na sebe nekadašnjeg, s dobrim namjerama, sacuvano u rijecima koje nece nikad postati djelo. Ali i ovo što je ostalo, lijepo je, iako ruševina. Ne znam cije je misli iznosio, ali su mi se ucinile vrednije od svega što sam ikad cuo, mada sam s nelagodnom sumnjom mislio, kako kukavicluk i covjecnost mogu zivjeti u istom covjeku.

Izvinivši se, Mula Ibrahim je izašao na ulicu, da porazgovara sa svojim pomocnicima, da ih još za nako vrijeme odstrani od radnje.

Šehaga je gledao za njim zamišljeno.

- Nema pravo. Pametan je, ali nema pravo.
- Meni je sasvim blisko ovo što je govorio.
- Zato što nemaš iskustva. Da znaš zivot kao što ga ja znam, da bolje poznaješ ljude, ne bi tako govorio. Zašto on tako ne zivi?
- Bogzna šta ga je slomilo.
- Ti za svakog imaš opravdanje.
- Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor?
- Došao sam zbog tebe, da te opet primi. Pa sam zaboravio. Ne znam zašto sam poceo ovaj razgovor. Slucajno. A mozda i nije slucajno. Nekad covjek osjeti potrebu da govori o onome što ne zna.

Došao je zbog mene, a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je što je mislio o meni, ali bih volio da me nije zaboravio.

- Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo?

Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog što zna, na glavu mu se popelo. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. Zamišljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol, ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. Zašto je onda onako govorio? Je li zelio da svoju nemoc, neoprostivu pred drugim ljudima, opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne moze pomiriti s ljudskom surovošcu, kako moze prihvatiti neku drugu surovost, nepoznatu? Zar samo zato što je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika, na teškog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare, i trazi spas u gatanju. Navolja je što ima suviše zdravog razuma, da bi povjerovao u cudo. A nece da prihvati lijek, o kojem je govorio Mula Ibrahim, da se pomiri s ljudima, da kao zakon prizna ljubav, ne mrznju. Cinilo mu se da je lakše za krivca priznati boga nego ljude, ali ce u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude, i ostace bol za sinom, i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine.

Ne znam je li ocekivao da mu nešto kazem, ali sam bio suviše zbunjen da bih išta rekao. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono što kazu, nije ono što cine, da li je ono što misle? Mozda to ni oni sami ne znaju. I šta bih mu mogao reci što on ne zna, s cime se nije mucio u mnogim besanim nocima? Cutao sam i zbog njegovih ruku, stegnutih u grcevit splet prstiju. On ne razmišlja, on se muci.

Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je ucinio nešto nazao sinu za zivota, i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogucila da ispravi krivicu. Ako je tako, onda je ovdje na zemlji saznao za pakao.

I dok sam cutao, razmišljajuci da li je konacna nesreca ili neostvarena plemenitost što ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti, u radnju je ušao covjek koji je zivio, ne misleci o tome. Osman Vuk. Ušao je s Mula Ibrahimom, nasmijan, stresajuci kapom snijeg s ramena.

- Pada! - rekao je veselo, kao da to niko ne vidi, i kao da je to najljepša i najvaznija stvar na svijetu. I kao da je srecan što moze nekome saopštiti radosnu vijest koju je donio, osmjehnuo se Šehagi:
- Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. Imam nešto da ti kazem.
- Kazi!
- Volio bih nasamu.

Šehaga je prenio pogled s njega na nas, namjeravao je da bude velikodušan i da pokaze kako pred nama nema tajni, ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. Opet je sav od ovoga svijeta.

- Oprostite! - rekao je, osmjehnuvši se, i izašao s Osmanom pred radnju.

Ustao sam, njihove tajne me se ne ticu, razgovor nastaviti necemo, vrijeme je da podjem kuci, sacekacu Tijanu, ako vec nije došla.

Ali je Šehaga otvorio vrata i pozvao me napolje.

- Da cuješ ovo! Reci mu, Osmane.

Osman se nije zacudio, sigurno su se tako dogovorili, i ispricao kako mu je maloprije došao Zajko, mejhandzija. Ušao mu, veli, u mejhanu Avdija, sin Omera Skakavca, malo pijan, pa i tu popio, i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave. Srecom, u mejhani je bio samo Mujo Dušica, hamal, ulivao je u sebe rakiju od jutros, pa nije znao ni sam šta govori, a kamoli šta govore drugi. Zajko je dao Avdiji još pica, i sad spava u mejhani, Muju Dušicu je nekako izgurao, on je mislio da ga to zena izgoni iz kuce pa se nije bunio, momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pušta, a on je pozurio da kaze Osmanu.

- I eto - rekao je Šehaga mirno - ako mladic zaista štogod zna, moglo bi biti guzve. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu, a ne znamo koga da pošaljemo. Da Osman ide, nije zgodno, Zajko ne moze, zbog mejhane a i ne tice ga se, a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude.

Uvrijedilo me što sa mnom igraju zmurke. Riješili su da to ja ucinim, ali da toboze sam odlucim. A i prica mi je nepotpuna, nešto kriju od mene. Zašto je Zajko došao baš Osmanu? Ali svejedno, ucinicu što ocekuju, mislili bi da se bojim. Pokazacu im da se ne bojim.

A bojim se. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. I mozda sam baš zato rekao:

- Otici cu ja.
- Znaš li gdje stanuju?
- Znam. Na Bjelavama.
- Dobro bi bilo da ideš odmah.
- Zašto je Zajko došao baš Osmanu? - upitao sam iznenada, ni trenutak prije toga ne znajuci da cu to uciniti.
Šehaga se nasmijao:

- Mislio sam da neceš primijetiti tu prazninu u prici. Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvršio otmicu.

Nasmijao sam se i ja:

- Praznina je povelika. I šta da kazem?
- Neka odu po Avdiju. I neka ga urazume. Idi slobodno. Ne bih tebe slao da je opasno.
- Zar izgleda da sam se uplašio?

Igrao sam junaka, što zaista nisam bio, ali me više nije strah. Oni su pomogli Ramizu, ja cu pomoci njima. Nije mnogo, nije ni malo.

- Ne zuri, pravi se da šetaš - posavjetovao me Osman.

Da li cu na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo, srecom. Cini mi se da mi tajna, koju nosim u mozgu, viri iz ociju, da je njena sjenka na mome licu, da je otkrivam polozajem tijela i drukcijim hodom.

Drzali su me na odstojanju, sve krijuci od mene, sad su otkrili nešto od tajne, jer sam im potreban.

A snijeg je padao predano, kao i sve što se cini u pocetku, lijepio se za moja ramena, kiteci me bijelim krpicama, i hladeci moj nos i moje uzbudjenje.

Jesu li Šehaga i Osman sve svršili preko drugih?

Neko je sigurno otišao do starog Omera Skakavca, predlozio mu da sa sinovima izvrši otmicu, pogodio se za nagradu, poslije mu isplatio novac. Sad ja uklanjam moguce nezgodne posljedice.

Ali, ko je razgovarao s dizdarom?

Sa Skakavcima je lako, to je za njih posao kao i svaki drugi, mozda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi, što im je, izgleda, glavno zanimanje. Mogli su pristati ili ne pristati, i sve bi se svršilo na tome. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlašcu.

Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrši? Da je dizdar odbio, taj nepoznati ne bi dobro prošao. Sigurno bi se našao u lagumu s Ramizom. Ma ko bio, morao ga je dobro poznavati, da ga ne uplaši opasnim prijedlogom. Je li to ucinio Osman, koji bi bio spreman i da ubije, ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Šehaga, cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treci, koga nikako nisam mogao da zamislim, niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. Taj bi morao imati osobine koje je teško naci zajedno, cestitost, da mu mogu vjerovati kao sebi, mudrost, da zna prici dizdaru a da ga ne uplaši i ne odbije, neustrašivost, da se ne boji posljedica zbog moguceg neuspjeha. Ko je taj covjek?

Da su meni slucajno ponudili, odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu, cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu.

Ovo smijem, zaista nije opasno, dolazim kao slucajni prolaznik, izmamio me prvi snijeg, izrucicu tudju poruku, kao da ne znam o cemu govorim, ne mogu biti sumnjiv ni po cemu, cak i kad bi se saznalo. Eto, svaki posao nadje covjeka po svojoj mjeri. Moja mjera je sitna, kao i posao koji vršim. I više mu ne treba.

Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah, s ulice, vilama je skidao sijeno sa stoga, visok, mršav, zilav, raskopcane košulje, golih prsa, ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu, pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena.

Dva momka, sigurno sinovi, odnosili su sijeno u staju, iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita.

Starac me hladno pogledao oštrim crnim ocima kad sam mu prišao, ocima opasnim i nepovjerljivim, prijetecim kao vrh noza, ne bih volio da stanem pred njih kad planu, kad iz ovog zara, pod bijelom nastrešicom gustih obrva, bukne pozar. I sve je na njemu na oprezu, kao i oci, zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile, u širok trokut rastavljene zilave noge, isturena košcata brada, stisnute usne.

Nije upitao zašto sam došao, šta zelim, koga trazim, cekao je, a odredice se kad ja kazem svoje. Ako bude nevazno, znacajno, opasno, sve ce docekati jednako i ucinice ono što mu je najkorisnije.

Zlokobno je to njegovo cutanje. Dok ne kazem, ja sam mu neprijatelj. Zato sam progovorio neupitan, istresavši u jednom dahu, Zajkovu i Osmanovu poruku.

Stari Skakavac me saslušao s istom prijetecom mirnocom, samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao oštar usjek, i ljutito pozvao sinove.

Istrcali su iz staje, s vilama u rukama, i gledali u mene prijeteci.

- Uzmite konja, dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. Napio se, svašta prica.

Sinovi su se odmah okrenuli, ocevidno razocarani što ja nisam krivac, i ušli u staju, po konje, a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. Nije me ni pogledao, ni zahvalio, razgovor je završen, ja sam ucinio svoje, on svoje, i to je svršeno. Sad mogu da idem.

I otišao sam, promrmljavši pozdrav, koji on nije ni cuo ni ocekivao, pošao sam natraške, da mu baš odmah ne okrenem ledja, zbunjen starcevom cutljivošcu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego što sam se okrenuo, uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj špilji.

Odahnuo sam kad sam izašao na sokak.

Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj šumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve, umro bih od straha, izboden njihovim strašnim ocima.

S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti, da bi spasao dobrog covjeka!

Zar bez nasilja nema ni dobra?

Aratos vas bilo, sanjacu vas kao strašila! Hvala bogu što nemam nikakvih vaznih poslova, pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima.

Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net