Selimovic, Mehmed Mesa

Ni sutradan nisam našao izlaz, a nisam ga više ni trazio. Otupio sam od nekorisnog razmišljanja, i mozak je mljeo uprazno.

Cekao sam da dodju po mene, da me povedu, kud me odvedu. Mozda cu na tom putu odluciti da li cu se poniziti ili uništiti.

Kad je neko pokucao na vratima, bio sam uvjeren da je serdar Avdaga, šalje ga Dzemal Zafranija, po mene. Odredjen mi je za andjela cuvara, rastavice nas samo smrt. Ne znam cija, ali bih volio da ne bude moja. Pa šta mogu, neka ga, kad vec ne moze da bude drukcije.

Ali nije ušao nerado ocekivani crni andjeo, vec neocekivano Osman Vuk, Šehagin momak.

Unio je u našu sobu svoju lijepu plavu, vjetrovima opaljenu glavu, svoj smijeh, svoju površnu i šašavu narav. Ali ga pamtim i drukcijeg.

- Šta vam je? Ko da se molite nekome za dušu! - viknuo je u smijehu.
- Tako nekako.
- Ba šta onda? Zar je to razlog da objesite nos?
- Ocekivali smo jednog covjeka.
- Je li ti zao što nije došao?
- Nimalo. Volio bih da ga djavo odnese.
- Ko je to? Šta hoce?
- Duga prica. Jesi li do nas poslom? Bio si i sinoc, cujem.
- Jesam. Šehaga te pozdravlja i moli da dodješ do njega. Na razgovor.

Zacudio sam se: rekao je to Tijani.

- Koga to Šehaga poziva?
- Tebe, koga bi drugog! Tako je rekao: pozdravlja i moli. I još mi je priprijetio da nikud ne skrenem, misli, u kafanu, i da te svakako nadjem. A ja zurim i bojim se, budala, da te opet necu naci kod kuce.
- Uvijek sam kod kuce - odgovorio sam oprezno. - A zasto kazeš: budala?
- Zato što nisam pametan. Nikad covjek nije dovoljno pametan. Ko da bi bilo strašno i da te nisam našao kod kuce!

Njegov zadivljeni pogled, okrenut Tijani, prilicno je jasno govorio zašto bi volio da me nije našao kod kuce.

Kako je u nju gledao sinoc? Šta joj je govorio samoj, kad ovako govori preda mnom?

- Ne bi bilo strašno ni da si nas mimoišao - rekao sam ljutito.
- Zašto, prijatelju? Šta sam ti ucinio?
- Znaš ti dobro šta si ucinio - umiješala se Tijana mirno. - Ne volim takve šale.
- Ama, šta vam je, ljudi, na kakve sam ja ovo cini udario! Ništa zlo nisam mislio, djece mi moje!
- Kuneš se u djecu, jer ih sigurno nemaš.
- A ko to zna, snaho! Ali zlo nisam mislio. Jesam svakakav, ali loš nisam. Osim kad se naljutim. A zašto na vas da se ljutim? Nemojte ni vi na mene. Eto, je li u redu? Onda, hocemo li Šehagi?
- Sad mi se ne ide.
- Zašto? Ako si se na mene naljutio, nizašto za lijepu rijec, šta ti je Šehaga kriv? Hajde, nasmij se, i pruzi mi ruku. Za danas mi je dosta nevolje.
- Sam je traziš.
- Ma jok, covjece bozji! Kockao sam sinoc. Dodje mi jedan trgovac, njega sam smirio preksinoc, veli: - Stigao jutros neki Brcak, šljivar, umrla mu bogata tetka i ostavila mu bogato nasljedstvo, te glupi šljivar potegao u Sarajevo da to spiska. Ako ti nije gadno da opelješiš budalu, nadji ga. Nije mi gadno, velim. Ako necu ja, hoce drugi. Te odem po Muharema Pjevu. Opasan kockar, ja sam dijete prema njemu. Tako i tako, velim mu. Ponesi štogod para, u pocetku cemo malo gubiti, da se šljivaru osladi, a onda, neka mu bog pomogne. Ne vjerujem da ceš mu ostaviti i za trošak do Brckog. - Moze i pješke, veli Pjevo, smijuci se. - Dobitak dijelimo. - Neka ti bude. I nadjemo se u Kamenom hanu. A Brcak, jado. - Igraš li cesto? - pitam ga. - Ne igram baš cesto, al ono što sam igrao, vidim da je sve sreca. Ako me bude pratila, kao ovih dana, pricuvajte se. A ako i izgubim neku paru, nije greda. Bogme, neceš izgubiti neku paru, mislim ja, vec sve što imaš. A on, kao da je znao šta mislim, veli: - Ja imam jedno sto dukata, nisam ponio više. Koliko vi imate? Mi se zaprepastismo. Sto dukata, citavo bogatstvo! Vidim, Pjevo nestrpljiv, gleda u hrpu dukata, jedva govori. Hajde, veli, šta cekamo! Polako, kaze Brcak, da porazgovaramo ko ljudi. Da vidim koliko vi imate? Mi jedva sakupismo pedesetak dukata. Pjevo ode i pozajmi još od handzije, a sve trci, i pocesmo igru Pjevinim kockama. Vidim, naivan nekakav covjek, dobar ali glup, odmah poce da gubi, al ništa, samo se smije, još nam porucuje jelo i pice. - S dobrim ljudima ništa nije šteta, veli. A meni cak ko i zao, volim da uzmem paru, al volim i da igram. A ovo ce sve svršiti zacas. I svršiti se zacas. Nešto se odjednom desi, i Brcak prestade da gubi, a mi ga zamijenismo. - Šta je to? - pita šljivar veselo. - Okrenu se sreca! I zasta se okrenula. Što god mi bacimo, on baci bolje. - Vidi ti cuda! - vice neprestano. I neprestano nosi. Uzalud smo hukali u kocku, obnosili je oko glave, dugo muckali u šaci. Brcak samo klima glavom, hrabri nas: - Sve treba pokušati. I dize pare. Mene je opuhao za pola sata, Pjevu za sat. Još nam na kraju ostavi neku crkavicu, da imamo za pice, veli, i pita da se opet nadjemo. A Pjevo i ja se gledamo, ne mozemo sebi da dodjemo od cuda. Šta to bi, šta uradi od nas glupi šljivar? Pjevo grize usne, prevrce ocima, nije mu toliko krivo što je izgubio, vec što ce se cuti, a ja se pocnem smijati kao lud. - Šta ta je? Što se smiješ? - cudi se Pjevo. - Kako se ne bih smijao! Zar ne vidiš da smo ispali budale? Kakva tetka, kakvo nasljedstvo! Ovo je pravi kockar, pobolji od nas! - Pa, ponekad se ovako zabavim - smiješi se šljivar dobrodušno. - U redu - kazem mu. - Lijepo si nas osamario, al daj da makar štogod ušicarimo od tebe. Kako uvijek baciš ono što hoceš? - Pravo da vam kazem, odmah sam opazio da je u kocki olovo, i da vuce na vece brojke. Dok nisam ofercio, gubio sam. Poslije ste vi gubili. Glavno je da nema varke. Tako nas šljivar udesi, i još priznade da se onaj trgovac sam ponudio da nas navede na njega. Kao divljac na lovca. Zamolili smo ga da cuti o ovome, a i mi smo precutali svoju bruku. Zašto da samo mi ispadnemo budale? Zato kazem: dosta mi je nevolje za danas.
- Tako ti i treba - kaze Tijana. - Zar ti nije zao da uzmeš covjeku pare?
- Ja, snaho, rekoh, cini mi se, da je on uzeo meni a ne ja njemu.
- Ti drugome juce, on tebi sinoc. Pravo je.
- Pravo je, kad kazeš, al mi nije drago. Onda, Ahmete, hocemo li ?
- Doci cu sutra. Mozda.
- Ne sutra, vec sad, odmah. Šehaga te ceka!
- Pa idi ako te ceka - pristala je Tijana. - Nemoj ostati dugo.

Osman je to primio na svoj nacin:

- Hvala, snaho. A on ce se vratiti brzo, nije lud da te dugo ostavlja samu.

Uzalud ga je opominjati, on ne moze bez ludosti.

Na sokaku mi je povjerljivo klimnuo glavom, i rekao da ce mi ispricati nešto, da znam, prije nego što se vidim sa Šehagom.

Uveo me u dzamijsko dvorište, pa smo sjeli na perde, da se sklonimo od vjetra što je otkidao listove sa šljiva. Ispricao mi je cudnu pricu.

Šehaga me nije pozvao. Jest, istina, razgovarao s Mula Ibrahimom o meni, i rekao da svakako dodjem, ali me nije danas pozvao. Osman je odredio da to bude danas, jer niko nije rekao tacno vrijeme, pa moze biti kad god se dogovorimo, a njemu treba, što prije. Zato je i došao po mene, da mu pomognem, a da pomognem i Šehagi. Mozda i sebi, jer niko ne zna da ucini dobro kao Šehaga. Ako ga zaboravi, pomoci ce mi on, Osman, a zna šta mi je potrebno, i nije teško znati, cim sam nezaposlen. A to ne valja. Kad covjek ima onako lijepu zenu, ne smije biti sirotinja. On bi ubijao, ali bi njegova zena imala sve što zazeli.

O majko moja, kakva je ovo napast!

- Opet ti!
- Šta je? Kazem to usput. Ne ljuti se odmah! Da ti kazem o Šehagi! Velika je nevolja sa Šehagom: prestao je da pije mlijeko, evo vec dva dana. To je znak da ce poceti da pije rakiju. A kad on pocne piti, to nije kao kod drugih ljudi, vec da bog sacuva. Da pije kod kuce, pa hajde de, ali jok! Vec ode nekud, izgubi se, u neko selo ili u drugo mjesto, baca novac, pije, spava i opet pije, osam dana tako, ništa ne jede, samo povraca i pije, onda tri noci i tri dana spava kao mrtvac, i vrati se kuci procijepljen, poznati ga ne mozeš. Tako cini tri puta godišnje, i nijednom više, nikad ni kap ne uzme. I niko ga odvratiti ne moze, ni zena, ni prijatelji, niko. A jednom ce presvisnuti od te muke i od tog trovanja, ne zna ni kako je ostao ziv i dosad.
- Zašto pije?
- E, zašto! Moze se piti i bez razloga, ali Šehaga ima debeo razlog. Ne govori o tome nikome. Trpi, vene u sebi, pa kad ne moze više da izdrzi, podje u pijanstvo, da zaboravi. Tako tri puta godišnje, u jednakim razmacima, kao prorijedjene mjeseceve mijene. Rijetko više, u nevrijeme, kao ovo sad.

Kao da okoliši, kao da odgadja da kaze razlog.

Upitao sam, ponovo:

- Zašto pije?
- Zbog sina. Jedinca.
- Nisam znao da ima sina.

Imao je, više nema. Kad je Šehagin sin navršio osamnaest godina, zamoli oca da ga pusti u vojsku, u rat, idu neki njegovi drugovi, doduše stariji od njega, ali se druzio samo sa starijima od sebe. Ali, nisu drugovi jedini razlog, vec svašta uz drugove, mladost, talambasi, bajraci, govori, sveti razlozi, i djecak samo što nije izludio od oduševljenja. Izgledalo je da ce mu plamen suknuti iz ociju. Šehaga pokuša da ga urazumi, nije rat bajramsko pucanje, vec blato, prljavština, gladovanje, surovost, krv, smrt. Ali badava, ni da cuje. Pretrpjecu, veli, sve, pa i smrt, ako bog htjedne. Kad mogu toliki drugi, mogu i ja. A ocu zao, sin mu je, jedinac, zbog njega je osjecao radost što stice, zbog njega je osjecao radost što zivi, i nije ni krio tu ljubav, nije mogao, mladic zivio kao riba u ribnjaku, razmazen, presit, ne znajuci šta je ruzno, ne znajuci šta je teško, a neko mu napunio zelenu glavu velikim rijecima, pa navalio da izgubi i ono što se samo jednom ima. Niko ne zali manje svoj zivot nego mlad covjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da zivi, sve više se hvata za zivot. I poginucu, ako treba, kaze ludi mladic. A Šehaga se raspametio. I naljutio. E, neceš, veli, ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti, mogu ti narediti! Danas si oduševljen, sutra ceš plakati kad te napadnu vaške. Mladoj budali nije stalo do zivota, ali je meni stalo do moga sina, makar bio i budala. I zatvori ga u kucu. A mladic se iskrade, skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. Ujutro nadjoše praznu sobu. Šehaga ko lud, htio je da bije momke, kako ga nisu vidjeli, kako nisu culi kad je preskakao zid, jurili smo na sve strane, i od valije je trazio da mu se sin vrati, jer je otišao bez oceva pristanka. I vratili bi ga, valija je duzan Šehagi hiljadu dukata, a cijeni ga i bez toga. Ali mladica nigdje, kao da je u tudju vojsku prebjegao. Pregledani su svi vojni spiskovi, njegovog imena nije bilo. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu, u Besarabiji, ali je ime promijenio, da ga otac ne bi našao i, vratio. Uskoro se desilo ono što je Šehaga predvidio, mladicu je brzo dosadio rat, ogadila mu se grubost, uzasnuo se zbog ubijanja, te nagovori desetak vojnika, ovdašnjih, da pobjegnu iz vojske. Lutali su, skrivali se, putovali nocu, izbjegavali vojne jedinice, zaobilazili gradove, i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. Kod Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima, ne mogavši više podnijeti napore i strah. Vlast pohvata i ostale bjegunce, i zatvori u tvrdjavu. I oni, svi do jednoga, optuze Šehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske, rekavši da se kaju što su to ucinili. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe, moleci da njih ne kaznjavaju. Još rece da se ne kaje nizašto, jer je rat najveca prljavština ljudska i najstrašniji zlocin. Osudjen je na smrt. On tada kaza svoje pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi, kao da je ocu jedna smrt lakša od druge. Bjegunce su išibali i vratili u rat, mladica su strijeljali, a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik domovine. Šehaga umalo nije svisnuo. I kao da je malo šenuo. Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz price, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz zivota, zalio bih ali bih razumio. Ali, šta je ovo, nesrecni sine! Za djeriz, za razbojnike, za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje cisto srce? I zašto nisi, bjezao sam, kad si došao pameti? Kako si mogao da se pouzdaš u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji, šakalu, kopcu, nikako našem covjeku. Izdace te kad mu najviše uciniš, ubice te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. Pa dobro što sebe uništi, sebicni sine, ali što mene ubi! Uzalud su ga molili da se smiri, nikog nije htio da vidi. Onda smo otišli u Smederevo, da nadjemo grob, ali, niko nije znao gdje je, uzalud smo raspitivali. Svejedno, rekao je Šehaga, mozda je i bolje da ga ne vracamo u onu prokletu zemlju. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio, poceo je da pije, po osam dana, do potpune besvijesti, da obamire. Kad dodje sebi, cuti, samuje, mrzi ljude, ako progovori, grdi sve odreda, ne misli šta ce reci ni uciniti. Na vrh glave se popeo svakome, narocito ljudima od vlasti, mrze i oni njega, ali mu ništa ne mogu. Suviše je mocan i ovdje i u Carigradu. Suviše mu ljudi duguju, a on ne zuri da naplati, drzi ih u ruci. Bojim se za njega kad pocne da pije, udesice da ga snadje kakva nesreca, ne bi bilo teško, niti bi ko znao. I eto, opet ce u pice, a još mu nije vrijeme. I svi cemo izludjeti od straha dok ne saznamo gdje je. A zašto sad, u nevrijeme? Sinoc se desila nesreca Šehaginom najboljem prijatelju, jedinom u gradu, hafiz-Abdulahu Delaliji, sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije, s jacije, i namrtvo prebili. Bio je ziv kad su neki prolaznici naišli na njega, a umro je dok su ga nosili kuci. Šehaga je jutros bio kod kadije, bio je i kod valije, oni zale i cude se, ali ništa ne znaju, i obecali su da ce traziti krivce dok ih ne privedu sudu i zasluzenoj kazni. Privešce ih, kad ja postanem veliki vezir! Od tog praznog obecanja Šehagi nije lakše. Ubili su mu prijatelja, dan nije mogao proci da se ne sretnu, i sad više nema nikoga. Vikao je pred valijom, prijetio kadiji, sad cuti, ne pije mlijeko; sprema se na bjekstvo, da zaboravi.

Zaprepastio sam se zbog te cudne price a još više zbog strašne vijesti. Da li se to vec ostvaruje najavljena strogost? Ili se produzava stara surovost?

Juce, dok je starac govorio, slucajno sam se sjetio hadzi-Duhotine, a eto, nije slucajno. Ucinili su to isti ljudi koji su i mene kaznili za nezeljene rijeci, samo su kod hafiz-Abdulaha pretjerali, ili njegova starost nije mogla da izdrzi koliko moja mladost.

- Juce je govorio u dzamiji - rekao sam tiho. - Nije se slozio da se zavedu stroge mjere.
- E, više nece govoriti. Sad ce se slagati sa svakim.

Onda mi je objasnio zašto je došao po mene. Cuo je kako Šehaga razgovara s Mula Ibrahimom o meni. Ispalo je da sam vršnjak Šehagina sina, da smo u isto vrijeme bili u ratu, i da sam ista budala kao i on. Zeli da me poturi Šehagi, da bi se sjetio sina, da ga zaboli ono što je prošlo, kako ne bi mislio na svjezu prijateljevu smrt. Ni na strašno pice. A vrlo sam pogodan za ovu priliku. Naivan, bespomocan, pravi puz golac, i najmanji trn bi me prokrvavio, bez posla, tudja zrtva, on, doduše, zna kako sam blesavo ispao zrtva, ali Šehaga ne zna a i svejedno mu je, moglo bi se lako desiti da se zabavi oko mene, da mi postane zaštitnik. Dobro bi to bilo i za mone i za Šehagu, ja bih iskoristio njegovu slabost, a Šehaga bi se oduševio svojom velikodušnošcu.

Smiješno je poimisliti da i ja mogu biti lijek za neciju ranu, ali neka bude. Osman Vuk nije glup, i sigurno zna šta radi. Mozda samo pokušava, ali vrijedi i pokušati.

Pošao sam, nadajuci se da ce Šehaga meni pomoci, a sad se, evo, Osman nada da cu ja pomoci Šehagi.

- Pomeni rat - preporucio mi je Osman. - I koliko si godina imao. Hafiz-Abdulaha ne pominji.

Kad sam pokucao na Šehaginim vratima, javio se i rekao da udjem, ali se nije obradovao, cak mi se ucinilo da mu je teško što sam došao u ovaj cas, kad za njega postoji samo njegova tuga. Sjedio je na seciji, gledao me blijedo i bezvoljno, cak i ne pokušavajuci da zaustavi misao na meni.

Rekao sam da dolazim po njegovom naredjenju, tako mi je saopštio Mula Ibrahim, bio sam pisar kod njega, zovem se Ahmet Šabo.

- Znam - prekinuo me.

Ipak je ozivio, i ponudio mi mjesto pored sebe.

- Oprosti, zatekao si me u rdjavu raspolozenju.
- Doci cu drugi put, ako hoceš.
- Zeliš da pobjegneš od moga mracnog lica? Zar tako lako odustaješ od onog što zapocneš?
- Ne volim da budem na smetnji.
- Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda misliš zivjeti?
- Sirotinjski.
- To nije teško postici.
- Nije ni lako. Treba se odluciti.

Pogledao me zacudjeno.

- Covjek vas smatra djecom. A iznenadi se kad vidi šta ima u vašoj glavi.
- Ova djeca su prošla kroz nat.

Pogledao je kroz prozor, u vitki jablan što se ljuljao na vjetru. A onda se okrenuo. Preko lica mu je prešla mutna sjenka. Je li to stisnuo zube, da se odupre nekom sjecanju?

- Pricaj nešto. Šta bilo.
- Zašto, Šehaga?
- Nizašto.
- O ratu?
- Svejedno. Ne, nije svejedno. Nemoj o ratu!
- Hoceš li da pricam kako sam trazio posao?
- Pricaj.

Treba li da budem dadilja ovom pedesetogodišnjaku, da ga pricom oslobodim straha? Ili se on tako oslobadja mene, da bi ostao sam?

Posmatrao sam njegove ruke, dugih prstiju, jakih clanaka, istaknutih zila, a opet krhke i nesigurne. Svojim nemirom otkrile su mi njegovu uzbudjenost. Neprestano ih je pomicao, na koljena, na prsa, na prostirku pored sebe, stalno su nekud bjezale, stezuci se i grceci. Ili ih je sastavljao u nerazmrsiv cvor, i snazno stezao, kao da nekoga davi, kao da sam sebi zadaje bol. Zelio sam da mu dodirnem clanke pocrvenjele od naprezanja, da ga smirim, da ga vratim. Mozda bi ga prijateljski dodir oslobodio unutrašnjeg grca, pomogao mu da se opusti, da zaplace, da pusti uobruceno srce iz zapta.

Uzdrzao sam se, da ga ne bih još više povrijedio.

Suviše je tvrd, njegov bol je pun bijesa. Svoj bol on mrzi, ne priznaje, odbacuje, osjeca se njime ponizen. Istjeruje ga, on ostaje.

Koliko je strašnih noci, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora docekao pobijedjen a nepomiren? Mozda se nekad javljao trenutak srece: pobijedio sam ga! A bol se javljao ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjecanja.

Mozda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godišnje, kad otupljuje cula, da bi ostao ziv.

Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo lakšom, nova smrt je udvostrucila bol, ozivjevši uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve što je zelio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da se suprotstavi nesreci.

Je li, jecao sinoc, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o zid?

Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu?

A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci drugih, da li bi mu bilo lakše ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost, zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, mozda bi mu taj girob i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na sina. Kolikima je pomoc potrebna!

Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi.

Ne o ratu, rekao je. Suviše ga boli.

Necu o ratu. Poštedjecu ga.

Ispricao sam mu ono što ga se ne tice i što ga nece povrijediti. O Mula Ismailu, koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer ne cuje što mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savješcu. On ne zna šta ljude boli, šta im nedostaje, šta zele, zato je najneviniji i najsrecniji covjek na svijetu. Ne mijenja mišljenje, jer moze da govori uvijek isto. Nije sitnicav, jer govori o nesrecama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se ne moze ni potvrditi ni pobiti ono što govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav drugi, ali je dobro što je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore.

I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduše, mozda su mu krivo rekli moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru kao što sam ja, samo zato da bi saslušao njegove nevolje, ali to mi je svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono što mi je milo nego ono što je vjerovatno. Nesreca je samo što sam se baš ja namjerio na takvu vjernost i odanost kao što je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti svojih gospodara. A mozda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao indijske zene sa svojim muzem, jer nije pošteno da svoju odanu sluzbu završe izdajom, sluzeci drugome. Doduše, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se više niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno oštecen, ali za lijepo nacelo treba nešto i zrtvovati.

O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar covjek, i da nit je pruzao priliku, kao što je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, što nije mala ni nevazna stvar u ovom hladnom i bezdušnom svijetu. Fejzo je mekan i širok covjek, i trazi malo a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu širinu ni za bliskost, što je moja krivica a ne njegova.

A onda sam izgubio volju da se šegacim, usiljavajuci se da ga uspravim oporom šalom. Primijetio sam da on jedva sluša. Naveo me da govorim, kako bi ostao sam sa sobom.

Ucutao sam.

Nije se zacudio, nije upitao zašto sam prestao da govorim, polako se okrenuo prema visokom jablanu u dvorištu, i lice mu se opet bolno zategnulo.

Zašto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da pricam šta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogriješio, kao i on.

Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima.

- Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu?

Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci šake uobrucene na krstima.

Nisam odustao.

- Sigurno je volio da gleda onaj jablan?
- Kako znaš?
- Vidim po tebi. Stalno misliš na njega.

Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znaš? - rekao je. Hoce li nastaviti razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog njegove smrti?

Ali, Šehaga je teško probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet.

Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i došao. I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet.

- Od cega ziviš?
- Ne znam ni sam. Mozda od ljubavi.

Taj razgovor mu je lakši, jer je izvan njega.

- Lijep zivot. Samo je obicno kratak.
- Je li bolji lijep a kratak, ili dug a ruzan? Gavran zivi tristo godina.
- Gavran i ne zna da je ziv.
- Mi znamo, to je naša sudbina.
- To je naša nesreca.
- Sreca i nesreca.

Vidim kuda se krece njegova misao. Došao je do ruba, hoce li ga preci? Hoce li pomenuti razlog svoga ocajanja?

Ne, ne usudjuje se.

Opet sam mu ja zaklon.

- Zašto si ono ucinio kod hadzi-Duhotine?
- Pravo da kazem, ne znam. Tek sam se vratio iz rata, bio sam zbunjen, bio sam gorak. Ne znam.
- Je li te Mula Ibrahim zato otpustio?
- Mula Ibrahim je neduzan. Prisilili su ga.
- Mula Ibrahim je kukavica.
- Nije on za to kriv. To je kao da se rodio gluh, ili s krivim nosom.
- Da li zaista misliš tako, ili si lukav?
- Na zalost, nisam uspio da izucim lukavstvo. Nemam dara.
- Koliko ti je godina?
- U maisu cu navršiti dvadeset i pet.
- U maisu?
- Da zašto?
- Pitam šta bilo, govorim šta bilo. Da ne cutimo.

I njegov sin je rodjen u maisu, kao i ja. Pogodilio ga je, ali ni o tome nece da govori.

Onda je opet poceo da hoda duz velike sobe, zagledan u cilim.

Sat u drugoj sobi odbijao je nešto, vrijeme je prolazilo, a mi smo cutali, kao da smo zaboravili jedan na drugoga.

Ne, nismo zaboravili.

On je u mislima uporedjivao mene i svoga mrtvog sina, rodjeni smo iste godine, u istom mjesecu, bili smo u istom ratu, to nam je zajednicko, on je mrtav a ja sam ziv, to nam nije zajednicko. I šta ce sa mnom, da mi pomogne pa da ga podsjecam, ili da me ukloni da ga me pozljedjujem?

Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tišina, medju dva ziva covjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se u meni i srdzba: zašto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog? Zašto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu okrenuti sebi?

Treba li sad da izadjem, s prijekornom mišlju da sam uzalud dolazio oholom covjeku?

Necu, ne mogu, nikad se više ne bih vratio ovamo, ako bih sad otišao. A mozda mu je potrebna moja pomoc. On tone, kako mu ne pruziti ruku?

Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom.

- Znaš li zašto su ubili hafiz-Abdulaha?
- Ne znam.
- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren.
- Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio.

To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako.

Naglo je sjeo, odbacivši oklop, smanjivši razdaljinu, izašavši sav iza šanca, odjednom uvucen u razgovor.

- Šta se desilo? Pricaj! Sve!

Ispiricao sam, ukratko o drugima, opširno o hafizu, sakrivši da je zrtvovao mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi starac bio saveznik kod Šehage. Juce mi se zamjerio što je trazio kaznu za Ramiza, znam da ljudi nisu savršeni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i sad sam, ispravljao njegovu grešku, ili zabludu. A mozda nije ni greška ni zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da vide svoju nakaznost, kad vec napadaju tudju. Postupio je hrahro i pošteno, ne štedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogriješio kad sam ga uzeo za svjedoka.

- Onda su ga ubili - uzviknuo je Šehaga uzbudjeno. - Zar i njega!

Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najviše volio u zivotu, obojicu su ubili. Ništa drugo nije vidio, ništa drugo nije ga se ticalo.

Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreca i osim njegove. Pun je svijet nesreca. Znam, ticu nas se samo naše, ali zar i tudje nisu naše?

- Mnoge su ubili, i mnoge ce još ubiti - rekao sam, misleci na Ramiza.

Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao.

- O, zlikovci! - prošištao je stisnutih zuba. - Platicu vam! Naci cu krivca! Zemlju cu prokopati, ali cu ga naci!
- I da se osvetiš, hafiz-Abdulaha neceš podici iz groba.
- Umro bih od sramote, ako bih zaboravio prijatelja!
- Ucini nešto korisnije. Mladog Ramiza ce ubiti.
- Ubice sve poštene. Hiljadu smrti su zasluzili!
- Nisi spasao sina. Spasi njega... Nije ocekivao da cu to reci. Ni ja. Stao je i pogledao me zaprepašteno. Bezdušno sam provalio u njegovo okrvavljeno srce.

Stisnuo je šake, sav se zgrcio, izgledalo je da ce skociti na mene. Kako sam se usudio da mu to kazem?

Nije pošao prema meni, nešto ga je zaustavilo. Mozda misao, koja mu se nikad nije javila, da zbog mrtvog sina pomogne nekom zivom. Zbunila ga je ta mogucnost, mozda mu se cinila i nepravedna, u pocetku, neprihvatljiva za njegov bijes. Ali nije mogao ni da je odbaci lako.

Je li pomislilo kako bi bilo lijepo da je neko pokušao spasti njegova sina? Je li u magli zbunjenosti nazreo put koji bi njegovom sjecanju dao više smisla? Je li se u njemu pokrenula zaboravljena dobrota?

Htio sam da presudim u njegovoj nedoumici:

- Umrijece neduzan.

Još se branio:

Je li moj sin bio kriv?

- Zato ti i govorim. Najbolje ceš razumjeti. Oca nema, poginuo je u ratu, ima samo majku. Šta ce mu ona pomoci?
- A kako cu mu ja pomoci?
- Ne znam. Moli valiju da ga puste.
- Ne smije, boje se jedan drugoga.
- Onda mu nema spasa.
- Ima majku, veliš. Zašto nije mislio na nju? Djeca misle samo na sebe, roditelji ih se ne ticu.
- Zaboga. Šehaga, zar ni mrtvom sinu ne praštaš što je mislio drukcije nego ti?

To nije izdrzao, pogodio sam ga u zivu ranu, ni sam ne znam zašto, viknuo je, pogledavši me krvnicki:

- Pasji sine! Šta hoceš od mene!

A onda je sagnuo glavu, i poceo da lomi prste.

Stajao je tako dugo.

Onda je rekao tiho, ne gledajuci me:

- Nije trebalo da mi to kazeš.
- Kazem zbog tebe. Pomiri se s njim. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s bijesom. Mladi ljudi cesto cine ludosti, jer zele nemoguce. Kao tvoj sin, kao Ramiz.
- Jesi li prijatelj s tim covjekom?
- Nisam. Jedva se poznajemo.
- Zašto se onda zauzimaš za njega?
- Zato što nece niko, zato što je sâm, zato što je pošten.
- I tebi je potrebna pomoc, mislio sam da ceš govoriti o sebi.
- Meni prijeti sirotinja, njemu smrt. Njegovo je teze.
- Lud li si, boze moj! Sve što kod nas vrijedi, to je ludo. I moj sin, i ti, i taj Ramiz.
- Lud je zato što ne misli o sebi, vec o drugima. Treba li zbog toga da umre?
- Je li vlasti stalo do njega?
- Mnogo. Opeklo ih je ono što je govorio. Odjednom se izmijenio, pakostan izraz mu se pojavio na licu:
- Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa!

Eto, taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega, a on sve pocinje po starom. Bol mu je nanesen tudjom krivicom, i lijek mu je samo nevolja koju ce on nanijeti drugome.

- Ne bi im bilo lako - slozio sam se, ugledavši neocekivanu mogucnost za Ramizov spas. Šehagin razlog me se me tice.

Cudno je kako se nenadno pokrenuo, izraz lica mu nije više zloslutno mracan, vec sabrano odlucan, tanak osmijeh oko usana otkriva zamišljenu radost likovanja, ruke stoje mirno jedna pored druge, tijelo se ispravilo. To je drugi Šehaga, covjek koji smišlja osvetu.

To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol. Ali ova njegova pakost nece biti samo osveta. Pomoci ce drugom covjeku.

Sad ga ništa ne bi moglo zaustaviti. A da sam slucajno podstaknuo u njemu dobrotu, ostala bi blijeda i mlitava.

Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoci.

Udario je dlanom o dlan, ruke su vršile svoj posao spremno, ne muceci se, ne grceci se više.

Ušla je mlada djevojka.

- Zovni mi Osmana!

Osman je odmah ušao, kao da je cekao pred vratima, a mozda je i cekao, stojeci s mladom djevojkom. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji.

Šehaga je protrljao ozivjele ruke.

- Sjedi! Treba da spasemo jednog covjeka iz tvrdjave.
- Ima nekoliko nacina - odgovorio je Osman, ne razmišljajuci. - Ja sam za najskuplji.
- U redu - pristao je Šehaga. To je bilo sve!

Osman Vuk me pogledao veselo, i upitao Šehagu:

- Hoceš li da ti donesu mlijeko?
- Poslije.

Vrijeme je da odem, da bi oni mogli da se dogovore nasamu.

Ostao sam duze nego što sam mislio, i mnogo duze nego što se Tijana nadala.

Pitace me, zašto me pozvao. Nije me pozvao.

Pitace, o cemu smo razgovarali. Nismo o meni razgovarali.

Pitace, hoce li mi pomoci. Ni on ni ja nismo se toga sjetili.

Pitace, zašto sam onda toliko zadovoljan. Necu znati da objasnim zašto sam toliko zadovoljan.