Selimovic, Mehmed Mesa

I probudio sam se misleci na njega, nepoznatog, a kao da sam znao njega jedinog medju ljudima. Izdvojio se svojim stradanjem, kao da iskupljuje sva naša zla. Ne, nijedno nece iskupiti, sva ce ostati, netaknuta, a njegova zrtva nema svrhe. Šta moze jedan covjek, šta moze i stotina? Jedan pijetao, milioni spavaca. Zašto su ga zatvorili? Mogli su ga mirno pustiti da vice, niko se ne bi probudio. Znao je šta ga ceka, je li zelio da strada? Je li se nadao da ce svojim stradanjem podici ljude?

Necu da mislim na njega, nekorisno je. Otišao sam u pekaru, da uzmem hljeb. Pekarski radnici su veseli, razgovaraju, šale se, smiju.

- Vidim, smijete se. Jeste li culi štogod lijepo?
- Nismo, zato se i smijemo.
- Šta ima novo, ljudi?
- Sve je poskupjelo, je li to novo?
- Vi bdijete nocu, a po noci se svašta dešava, drijemaju, ljubavnici se kriju. Za nas se ništa ne dešava.
- Zar niste ništa saznali?
- Sve što se po noci desi, po danu se sazna. Saznacemo.

Necu da mislim na Ramiza. Tijana me docekala budna.

- Zašto si ustao tako rano?
- Nije rano, lenjivice. Pekari su vec drugu pec ispraznili.
- Jesi li bolestan?
- Pobogu, zar izgledam bolestan? Zar ne smijem ustati kad mi se ustaje?
- Spavao si nemirno, cula sam kako se okreceš.

Sjednem na postelju do nje. Crna kosa joj je rasuta po jastuku, oci joj vlazne od sna, usne nabubrele kao u djeteta.

- Kako si lijepa kad se probudiš!
- I nikad više? Samo kad se probudim?
- I nikad više. Samo kad se probudiš. Hocu da te naljutim, zar ne vidiš?
- Neceš uspjeti.
- Onda cu reci istinu, za inat. Lijepa si uvijek, i uvijek to znam, ali necu da kazem. Sad moram, osjecam to svakim damarom.

Necu da mislim na Ramiza.

- I šta još osjecaš?
- Hocu da te mirišem, kao cvijet. Hocu da napunim oci tvojom slikom, da ništa više u njih ne stane.

Necu da mislim na Ramiza.

- A sad mi reci, šta ti se desilo?
- Zar ti ne smijem reci koliko te volim?
- Braniš se od necega. Misliš na nešto drugo.
- Mislim kako sam srecan.
- Zasto baš jutros?
- Mislim cesto.
- Srecan, pored svega. Cega to?

Uvijek me stjera u cošak, ništa od nje ne mogu sakriti. Nije vrijedilo ni da pokušavam.

Ispricao sam o Ramizu, kako je zatvoren u tvrdjavi, to mi je sinoc rekao Avdaga.

- Zašto si sakrio od mene?
- Da te ne uznemirim.
- Odmah sam vidjela da nešto kriješ.
- Kako si vidjela?
- Nikad nisi tako njezan kao kad ti je teško. Liciš na dijete koje se skriva.
- I ne znam ga dobro, a zao mi je. Niko sad nece ni prstom maknuti.
- Ko moze išta da ucini?
- Ne moze niko. A on se mozda nada, dici ce se ljudi, trazice da ga puste.
- Ne vjerujem, i on zna da nece.
- Kako bi bilo da odem do Zafranije, da ga zamolim?
- Zašto ti? Odmah ce pitati: zašto baš ti?
- Nismo prijatelji, a kao da jesmo. Nikoga nema.
- Ništa mu ne mozeš pomoci, samo ceš sebi odmoci.

Kaze to nerado, jer je poštena, ali kaze, da me zadrzi. I kaze još više:

- Šta mozeš, kriv je. Govorio je protiv njih.
- Badava je, nece ga pustiti.
- Ne misli više na njega.
- Ne mislim, nema koristi.

Nema svrhe, nema smisla, nema koristi. Uplašila su nas, ne usudjujemo se da trazimo cak ni milost ni za koga. Niko ni rijec nece reci za njega.

A šta mogu ja?

Ni ime, ni djelo, ni polozaj, ni bogatstvo, ni porodica, ništa ne stoji iza mene. U ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Šta moje sazaljenje znaci ikome?

I zašto? Za nepostojeci dug savjesti, za covjeka prema kome nemam obaveza, za krivicu koju ne praštaju.

Necu da mislim na omo što je nemoguce.

Necu da mislim na Ramiza.

Doruckovao sam, nisam znao šta jedem, Tijana me gledala kao bolesnika, kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost.

Rekao sam da idem malo u grad, da prohodam.

- Zasto ne ostaneš kod kuce?
- U podne je nekakav skup u dzamiji. Zafranija je pozvao i mene.
- Zašto tebe?
- Ne znam.
- A kakav je skup?
- Zbog Ramiza. Ne znam.
- Ništa ne govori, molim te, ništa! Obecaj mi.
- Ma necu, šta imam da govorim. Ne bih ni išao da smijem.
- Oh, boze, kud sad i to. Vrati se odmah, cim se završi. A jest, sinoc te trazio Osman Vuk. Nije htio da kaze šta hoce.

Sasvim sam bio zaboravio na njega.

Vlazni krovovi, vlazne tarabe, vlazni sokaci, prohladan vazduh, modro nebo, mlado sunce.

Ne znam kako, odjednom sam zaboravio sve, koracam kao kroz rosu, kroz svjezu vodu, kroz lisnatu šumu, tijelom mi juri iskricava krv, obuzima me tiha bezrazlozna radost, sve je u meni jasno i svijetlo, poput planinskog izvora.

Necu da mislim na Ramiza.

Koliko li je sati?

Necu da mislim, do podne.

Do podne.

Trazio sam mogucnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi, sve što mu treba, sve što mu ne treba, cak i ono što mi ne znamo. Tijelo je kao biljka, kao srna. Ne znam je li sreca ili nesreca što to ne moze biti potpuno.

A u podne, necu moci ništa da izbjegnem. I cim sam se sjetio svega, opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli.

I opet sam covjek koji se muci i ništa ne zna.

Ne mislim baš pametno i ne mucim se suviše teško, ali dovoljno da mi jutro ne bude više blistavo.

Necu da mislim na Ramiza, a mislim. Ne mogu drukcije.

Pobjegao sam od njega u blazenu rajsku prazninu, ali sam samo trenutak bio biljka, srna, zdravo tijelo. Ne bih zelio da to ostanem. Bicu radije ludi covjek, koji misli o necemu što ga se ne tice, što ne moze popraviti, i što je od njega daleko kao nebeska zvijezda.

Ništa ne mogu uciniti, ali mislim.

Toliko mogu. Mucicu se mišlju o dobrom covjeku koji u tvrdjavi ceka smrt. Mislicu i zaboraviti.

Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetljište istruljelih jada, zaljenja, stida, mrtvih zakletvi, ponizenog ponosa, i sav taj smrad nazivacu iskustvom. Vec osjecam kako zaudara, još osjecam, poslije ce mi biti svejedno.

Otišao sam od kuce da se nadjem s kim bilo, da cujem štogod, da porazgovaram, da se raspitam. A nisam se našao ni s kim, nisam cuo ništa, nisam porazgovarao ni o cemu. S kim, šta, o cemu? Niko ne zna, nikog se ne tice, niko nece da kaze. Ili ce reci ono što znam, da je najbolje gledati svoja posla.

Našao sam na svadbeno veselje u jednoj avliji Vrata su otvorena, avlija puna mladog svijeta, udara nevidljiv saz, igra kolo, cuje se smijeh, i pjesma, i veseo razgovor.

Niko od njih ne zna za Ramiza, ni za skup u dzamiji, ni za kakvu tešku stvar, i prozivjece tako, ne znajuci.

Vidio sam ih u prolazu, i dugo ih nosio u mislima. Djavo vas odnio, govorio sam. Blago vama, govorio sam.

Zašto nisam kao oni? Zašto ne vodim brigu o svome zivotu? Zašto me se tice ono što me se ne tice?

Mozda cu ozdraviti, mozda cu sazreti. Jednom. Ne znam kada.

Necu da mislim na Ramiza.

Sad ne mislim na Ramiza, vec na ono što ce se o njemu govoriti. Podne je blizu.

Ušao sam u dzamiju, ne gledajuci ko sve stoji u dvorištu, i sjeo u kraj, blizu vrata.

Kad se dzamija pocela puniti, posmatrao sam izdvojen, neprimijecen, srecom, jer su svi gledali u one koji su ulazili posljednji, muderise, vaznije imame i vaize, istaknute pisare, i glavnog kadiju u pratnji Dzemala Zafranije. Dzemal se smješkao svima, ne videci nikoga, a kadija je prošao namršten, zagledan u neku zamišljenu tacku pred sobom.

Mula Ibrahim je ušao medju posljednjima, ne gledajuci pošao prema meni, a kad me vidio, zastao je i poceo da trazi bolje mjesto, praveci se da me ne primjecuje.

Ima pravo, jer, zaista, šta cu ja na ovom skupu? Svi ce pomisliti da sam samovoljno upao, ili me neko pozvao greškom.

Ovi ljudi su mozak i snaga grada, i kad bi se kojim cudom svod dzamije srušio, grad bi ostao bez pameti i bez znacaja. Uza svu zalost koju bih zbog toga osjecao, bio bih srecan da se ja spasem, makar i jedini, jer ne bi bilo pravo da se nadjem na spisku s tako znacajnim ljudima.

Nije to bila pakosna vec smetena misao. Ništa od jutros nisam jeo, osjecao sam muku u stomaku, crijeva su mi burljala, ruke gorjele. Ako me potjera napolje, pojuricu preko ljudi prema vratima da se docepam zaklonjena mjesta. Mislice da bjezim sa skupa.

Pocele su da mi padaju na um najludje misli. Avdaga ce ustati i reci kako me zvao da svjedocim protiv Ramiza, a ja sam odbio. Sjetice se i sijela kod hadzi-Duhotine, pomenuce i da mi je zena hrišcanka, a ako pomene šta mu je sinoc sve izgovorila, svi ce se okrenuti da ocima probodu to cudovište koje se zove Ahmet Šabo.

Znao sam da je to smiješno. Sve bi sa mnom mogao svršiti serdar Avdaga, sam, ili Dzemal Zafranija, ili posljednji pandur, a ne bi trebalo zamuciti ovoliku gospodu. Ali uzbudjeni mozak je kao usplahirena zivotinja koju uhvati strah i kojoj se cini da je sve protiv nje.

Zašto su me pozvali?

Gore, u procelju, ustalo je Dzemal Zaframja, i poceo da govori. Zazmurivši kratkovidim ocima, a cinilo mi se da samo mene gleda, smiješeci se ljubazno a opet odlucno, ljubazno u svoje ime, odlucno u ime kadije, rekao je da je po naredjenju casnog i poštovanog kadi-efendije, ciji su ugled, poštenje i mudrost poznati i izvan našeg grada (poklonio se kadiji, a on je slušao mirno, i nimalo mu nije nezgodno što ga tako stidno hvale), po naredjenju, koje mu cini cast, zamolio je najuglednije ljude da dodju na ovaj skup, na cemu im on, u svoje ime, zahvaljuje. Povod za ovaj skup je sitan i nevazan, ali je pravi razlog vrlo vazan, i on ce ga, s dozvolom i po naredjenju cestitog kadije, saopštiti, najkrace što moze, da bi pametniji od njega mogli da kazu šta misle. U našem gradu je boravio neki probisvijet Ramiz, poznata ništarija, koji za sebe tvrdi da je student Al Azhara, što je sigurno laz, a ako je istina, to je sramota za njega a ne za Al Azhar. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu, naša gostoljubivost i otvorenost poznata je svakome. Niko nije ni protiv toga što je on drzao predavanja, rijec je svakome slobodna, ali se taj bezvjernik i neznalica usudio da ljudima govori najstrašnije stvari, koje castan covjek ne moze ni ponoviti. (A onda ih je ponovio, kao da je zaboravio šta je rekao, kao da sam za sebe misli da nije castan, što je sigurno greška ucinjena u govornickom zanosu, a ne iskrena misao.) Taj bjesomucnik je napadao naše zakone, vjeru, drzavu, cak i presvijetlog cara. Pa iako je to strašno i jedva shvatljivo, ne bi nas zbog toga pozvali. U pitanju je teza i vaznija stvar. Taj zlikovac je sipao otrov cio mjesec dana, iz noci u noc, pred punom dzamijom. I niko, baš niko, za punih trideset dana, nije ustao da odbije takvo bogohuljenje, da ga omete u govoru, da ga prijavi vlastima. (Eto, nisu ga vlastima predali ljudi kojima je govorio, vec drugi, njihovi!) I pita sad, gdje su pravi vjernici? Gdje je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo slijepi i gluhi, moramo to reci, uspavali smo se i pustili da najgori neprijatelj govori narodu što mu na usta dodje. A vlast, koja mora da zna šta sumnjivi ljudi rade, prstom nije maknula. Mozemo li trpjeti da svaki zlocinac, samo kad mu se to prohtije, pljuje na naše svetinje? Mozemo li ostaviti narod da ga truju mracni covjekomrsci?

- Nece više! - rekao je kadija mrko, prekinuvši lijepo izvezeni Zafranijin govor, koji se ocevidno još nije bio završio, još je mnogo lijepih ukrasa i obrta ostalo u govornikovom grlu, na veliku štetu našu i njegovu, ali je on tu kadijinu grubu neobazrivost prihvatio kao pohvalu, kao najljepši završetak i tacku svojim rijeciina. Kao kadijin potpis ispod svega što je rekao. Zato je blistao kao mlada na vjencanju.
- Vi cete reci šta imate, ali ovakvog zlodjela u mome kadiluku više nece biti, a ni ovakve nesmotrenosti. Nadam se da cete reci sve što mislite, bez obzira šta ja mislim. A sad, govorite!

Kad je kadija ovako umiljato dao rijec slušaocima, nastala je kratka stanka, sigurno da uhvate dah, ali su ubrzo došli sebi i pozurili da se izjasne. Odugovlacenje bi moglo liciti na oklijevanje, mozda cak i na neslaganje, a od toga neka ih sam bog sacuva!

Prvi je ustao moj nesudjeni dobrotvor, gluhi narodni prvak, Mula Ismail. Ne znam kako je uhvatio da je rijec o neprijatelju carstva, ali tu nije pogriješio. Pred nama je pitanje nepoštovanja vlasti, rekao je, pitanje nepoštovanja zakona, pitanje nepoštovanja vjere. A to sluti na kugu. A i mi smo neslozni, a nesloga medju Muslimanima sluti na kugu. Cijelog ovog mjeseca zavijali su psi, i to sluti na kugu.

Nisu ga zaustavili, niko se nije ni osmjehnuo dok je iscrpno govorio o uzrocima i predznacima kuge, nekako se to uklapalo u razgovor o Ramizu. Onaj ko donosi kugu, sigurno je opasan. To, doduše, ne treba dokazivati, ali je potrebno reci.

Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog ucenja, koje odrice svaku vlast i propovijeda nered, u kojem svako treba da se brine o sebi. Iz mnogih podataka, godina, imena, mutnih izraza, izvukao sam za sebe zakljucak, a bogzna je li tako, da se to ucenje pojavilo, ne znam kada i ne znam gdje, kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka, ciji su uslovi zivota bili teški. Danas je to ucenje besmisleno, kao i onda kad je nastalo, i još besmislenije, jer svako vidi da današnji seljaci dobro zive i da poštuju carsku vlast. Smatra da s ovim naucnim cinjenicama treba upoznati neznalice i zabludjele, bez obzira što ih je mali broj, kako ne bi nasjedali varalicama.

Muderis Numan je svoj govor zasnovao na tvrdnji da je pogrešno svako ucenje kojemu vjera nije temelj. Vjera je nepogrešiva jer je bozji zakon, a odstupanje od bozjeg zakona je grijeh i bogohuljenje. On odlucno zastupa slobodu mišljenja, bez toga nema napretka ni srece, ali slobodu mišljenja u okviru Kurana, jer mišljenje izvan Kurana nije slobodno vec nazadno. Teško griješi, i neprijatelj nam je svaki onaj ko slobodom smatra slobodu od bozijih zapovijesti. To nije sloboda vec najgore ropstvo. A robovanje mraku i satani smrtni je grijeh, protiv koga se mora poci u sveti rat.

Ilijaz-efendija je rekao da mu je zao i da ga je stid što dajemo toliko slobode onima koji je ne zasluzuju. Kao da smo pamet izgubili, kobimo sami sebe, zazivajuci propast. Naša je duznost da bdijemo, da sve znamo, da se suprotstavljamo. On tu duznost vrši u svom dzematu, bdije, zna, bori se. Mladi ljudi su pošli krivim putem, pjevaju oko dzamije dok se klanja namaz, govore ruzne rijeci, preziru ugledne ljude, ismijavaju svetinje. On ih grdi, sramoti, pokušava da vrati na pravi put, ali malo moze uciniti sam. Šta radi muselim, šta rade strazari? Kao da se to njih ne tice. Nece klonuti, borice se dok je daha u njemu, ali moli kadiju da mu pomogne, kad nece oni koji su duzni.

Himzi-efendija, naib, vidi smisao ovog skupa u neophodnom zaoštravanju borbe protiv neprijatelja. Kao sudiji, njemu su ruke vezane, ako drugi ne vrše svoj posao. Potrebno je da stvari postanu ovako ocevidne, kao u slucaju pomenutog Raniza, pa da se svi pokrenemo. A zar je trebalo dopustiti da dodje do ovoga? Zar nije bolje sprijeciti nego lijeciti? Zar nije bolje mirno spavati nego cekati da zlo preraste u gore? I nije Ramiz jedan, s njim je najlakše. Ima na stotine mladih Ramiza, treba to otvoreno reci, koji nam bacaju klipove pod noge i ometaju nas u naporima da izvršimo svoj sveti zadatak, da ucvrstimo vjeru i carstvo. I to sada, kad neprijatelji na našim graicana motre pazljivo šta se kod nas dešava i cekaju priliku da nas napadnu. Ti ljudi su otvoreni saveznici naših neprijatelja, a saveznici naših neprijatelja su takode naši neprijatelji, i ne treba ih štedjeti. Ne treba ih štedjeti, ni njih ni one koji ih štede.

Tada su poceli da se nadmecu u oštrini, strogosti, napadima na nekakve krivce, kojih je bilo sve više. Niko nije htio da zaostane ni za pedalj, a ne zaostati znacilo je biti strozi i tvrdji. Stenjali su, vikali, rezali, nabrajali zlocine, zahtijevali kazne i istrebljenje, bolje da nas bude malo, ali dobrih nego mnogo a svakakvih, bolje da je neprijatelj na drugoj strani šanca nego u vlastitim redovima.

Sve se zazarilo od vatre i gnjeva.

Ramiz je zaboravljen, on je vec unaprijed osudjen.

A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Delalija, Šehagin najbolji prijatelj, koga sam uvijek susretao s poštovanjem, zbog blagog osmijeha i lijepe rijeci za svakoga.

Zar ce i on pridruziti svoj glas ovom bjesomucnom zavijanju? Zar nije mogao da, cuti? Boji li se da ce ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaze? Je li i cutanje sumnjivo? Ili rijecima koje ga se ne ticu, kupuje svoj mir. Jer mu ništa drugo ne treba.

Smucilo mi se.

U pocetku je govorio što i ostali, i svi su slušali pospano. A onda je zasvirao na svoju sviralu, i snene uctivosti je nestalo, odjednom. A meni su se noge odsjekle od straha. Je li lud!

Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz, jer mrzi nered i nasilje. A što je mladic toliko vremena govorio svašta, krivi smo mi, svi. Kadija ima pravo. Samo kadija ne kaze zašto smo krivi. Zato što nam je svejedno, ništa nas se ne tice osim nas samih, suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta. Cudimo se što nam niko ništa nije rekao, što su ga ljudi krili. A ja se vidite, ne cudim. Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo, i sve manje. Granica se uspostavlja izmedju nas i naroda, i preko granice šaljemo samo pandure. Ovo nije jedna drzava, mi stvaramo svoju, narod svoju. Izmedju tih dviju drzava nema mnogo prijateljskih odnosa. I ne krivicom naroda. Krivica je u nama, u našoj oholosti, sebicnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne mozemo zamisliti zivot. Jedino sebi zadrzavamo pravo da mislimo, da ukazujemo na put kojim treba ici, da odredjujemo krivice i kazne. A Kuran kaze: Sve rješavajte zajedno, u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kuran. Iznevjerili smo i obicnu pamet, jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. Rdjavo mislimo, jer smo izdvojeni, pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka a ne put širokih dzada, nepravedno odredjujemo kazne a još nepravednije krivice. Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena a da mi to ne znamo. Narod ga je sakrio, zar vam nije jasno? A mi sad trazimo još vecu strogost, zahtijevamo bezobzirniju surovost, hocemo strahom da uvedemo red. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili, po cemu ce nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom zivotu o kojem se ne brinemo? Po praznim rijecima koje prosipamo? Takmicili ste se ovdje ko ce tezu prijetnju izreci, ko ce crnje nasilje traziti, ko ce strozi zakon predloziti. A niko ne pomisli na naše greške, niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja, niko se ne zacudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije, što ih nije bilo više. A zasto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite, bilo bi strašno kad bi to bila istina. Ne vjerujem ni da to cinite iz koristoljublja, bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako, duboko vas zalim. Ali, za ime boga, ne širite strah i izvan ovog kruga, ne naplacujte se za svoje ponizenje! Kaznite krivca po pravdi i po zakonima, i najstroze ako treba, ali ne izmišljajte krivce medju onima koji to nisu. Natjeracete ih da postanu krivci. I ne upotrebljavajte velike rijeci i krupne razloge da biste namirili svoje sitne racune. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo. Molim kadiju i sve vas, da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. Suviše poštujem i vas i sebe da bih cutao a mislio drukcije, ili govorio drukcije nego što mislim.

Kad je sjeo, nastao je tajac.

O, poštena ludo, pomislio sam uzbudjeno, ne usudjujuci se da pogledam oko sebe.

Dok je govorio, pojedinci su se ljutito dizali, uzvikivali rijeci neslaganja i ogorcenja, ali ih je kadija umirio odlucnim pokretom ruke, i mirno saslušao hafiz-Abdulaha do kraja. Sigurno mu nije ni svejedno ni pravo, ali se na njegovom smrknutom licu ništa nije moglo procitati.

Zašto ga je pustio da govori? Je li zaista tako širok? Je li htio da pokaze kako svako moze da kaze šta hoce? Ili je zelio da se nesrecni covjek iskaze potpuno?

Jesu li i mene pozvali, misleci da cu izgovoriti ono što se ne smije?

Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotine. Zar hafiz Abdulah nije govorio isto što i ja? I još gore. Strah mi je ledio kosti dok sam ga slušao u ovom uznemirenom, uvrijedjenom mnoštvu. Da nije bilo kadijinog zapovjednickog pokreta rukom, hafiz bi prošao gore nego ja, i njegove stare kosti bismo skupljali u vrecu.

Ne ustavši, kadija je završio razgovor, rekavši da je, bez obzira na neka usamljena pogrešna mišljenja, skup pokazao visoku svijest i opravdao njegova ocekivanja. Razlike u mišljenjima nije bilo, i ta jedinstvenost ce nas podstaknuti na vece napore za ocuvanje i ucvršcenje svega što nam je sveto. Ako to ne cine oni kojima je to duznost, ucinice ljudi koji opštu korist pretpostavljaju svojoj, i koji su spremni da brane istinu od svih neprijatelja. Rekavši da ce o ovom razgovoru obavijestiti valiju i sve vlasti, zahvalio nam je i otpustio nas kuci.

Izlazeci, Mula Ibrahim mi je neprimjetno klimnuo glavom, trepnuvši ocima, i odmah se okrenuo. Zar mu nije opasnije da mi se sad javi, poslije ovolikih prijetnji? Ili misli da mi je u ovom trenutku paznja potrebnija?

Razmišljao sam da li da podjem za njim, da ga upitam šta misli o ovom skupu, ili da ga ostavim na miru, jer što god mislio ne smije reci, a mozda se toliko uplašio da i ne misli ništa. Ali, zacudo, ohrabrio me što mi se javio.

Odlucio sam da sacekam dok svi izadju, da se ne guram u uskim vratima sa širokim ljudima.

Pred dzamijom se Dzemal Zafranija oprostio s kadijom, duboko mu se poklonivši. Sacekao me, nasmiješen. Sigurno je zadovoljan ishodom skupa, mada ne vjerujem da je mogao išta drugo ocekivati.

- Šta kazeš o ovom razgovoru?
- Ima pametnih ljudi.
- Ima, zaista. A znaš da sam se bojao da ti ne ustaneš.
- Zašto bih ja ustao?
- Sigurno ti je zao Ramiza. Ti sa zadušna baba.
- Zao mi je svakoga. Iako se ne slazem s Ramizovim mišljenjem.
- Drago mi je da to cujem.
- Šta ce biti s njim?
- Za ovo što je ucinio, kazna je smrt.
- Zar se ne bi mogla traziti milost. Dvadeset-cetiri su mu godine.
- Niko mu sad ne moze pomoci, ni muselim, ni kadija, cak ni vezrir. Mogao bi ga spasti samo jedan jedini covjek.
- Ko je to?
- Ti.
- Ja? Šta to govoriš!
- Zato sam te i zvao.

Pomislio sam da tjera šegu sa mnom i s Ramizom.

Vidio je to, mozda, po mome stvrdnutom licu i zacudjenim ocima, i pozurio da mi objasni. Prijatelj sam s tim studentom. Dobro, nismo prijatelji, ali se nikome nije povjeravao kao meni. Ne treba da se plašim, zna da smo razgovarali o najobicnijim ljudskim stvarima, i baš je to imao u vidu kad se sjetio mene. (Sve mu je ispricao serdar Avdaga. i to mi je cudno; cudno je da mi je povjerovao.) Ramiz je drugima izlagao svoja uvjerenja, meni je otkrivao svoja osjecanja. Onda sam mu ja blizi nego drugi, i mogao bih mu reci što drugi ne moze. Zna i to da se ne slazem s Ramizovim mišljenjem. Zna, u stvari, da ja i nemam nikakva mišljenja, samo zalim što ljudi nisu andjeli, pa bi na zemlji vladao raj. Pa i to je dobro što se ne slazemo, jer bi Ramiz prema istomišljeniku bio tvrd i nepopustljiv. Jesam li primijetio da ponekad lakše razgovaraju ljudi koji ne misle isto, ako nisu neprijatelji. Zar nas dvojica, on, Dzemal, i ja, nismo dokaz za to? A evo šta bi trebalo da ucinim ako zelim da ga spasem. Ramiz je ostavio prilicno traga u gradu, govori dobro, kako izgleda, ili vješto, što je svejedno, obecavao je mnogo jer nije morao da izvrši ništa, bio je ubjedljiv jer nije morao da bude obazriv, i ljudi su ga slušali kao mesiju, trazili su da govori cešce i na više mjesta. To nije cudno, lakše je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlacno, i blize je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomuciti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a moze postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. Ljudi su zapamtili njegove rijeci, i sad ce ih prepricavati, ponavljace ih kao molitvu, suprotstavljace ih svakoj teškoci i svakoj nevolji. Njegova slava postace veca, zato što je u ocima naroda zrtva a ne krivac. A on ne smije ostati mucenik, ni njegove rijeci posijano sjeme, svejedno što ce vrijeme opametiti vecinu zavedenih. Treba mu skinuti oreol mucenika, moramo zatrti sjeme njegovih rijeci, da ne iznikne nijedna rdjava posljedica. Kako? Jednostavno. Da se sam odrekne svega što je govorio. Ja treba da ga nagovorim. Niko drugi ne bi mogao.

Priblizio mi se toliko da me gotovo doticao usnama, kao da je šaptao mome nosu, dah sam osjacao, kiselkast, i jak istocnjacki miris. Okretalo mi se u glavi, jedva sam sabirao misli, drzeci ih na okupu, da ne odlete baš sad, kud koja, kao uplaseni vrapci.

Šta da kazem? Kako da se izvucem? Uvijek traze moj odgovor iznenada, ne dajuci mi vremena da se snadjem. Znam šta treba da kazem, ali kako sebi da ne naškodim?

Rekao sam, odlazuci odgovor, kao da zelim doci do daha:

- Ne vjerujem da ce pristati.

Zafranija nije kao ja, on ima spreman odgovor na sve:

- Tezak je strah od smrti, moj Ahmete. Neka ode u dzamiju i kaze ljudima da je pogriješio kad im je onako govorio, da je bio licno ogorcen i tako se svetio, a sad je razmislio o svemu i, kao pošten covjek, zali što ih je upucivao krivim putem. Ako to kaze, to ili slicno, pusticemo ga. Samo, nece moci ostati ovdje, morace otici.

- U progonstvo?
- Ziv.
- A ako ne pristane?
- Ostace ovdje. Mrtav.
- Bice ubijen?
- Grijeh mu je tezak. Ili misliš da nije?
- Jest.
- Onda, pristaješ li?
- Mogu li malo da razmislim?
- Zašto? Ne ciniš ništa rdjavo. Spasavaš mu zivot.
- Nije rdjavo, ali je neobicno.
- I za njega je bolje ovako. Ne volim surovost. Zaista! To je pecinski nacin rješavanja sukoba medju ljudima. Ne volim ubijanje. Ne voliš ni ti. A valjda ni on.
- Ne znam, teško mi je da se odlucim.
- Covjecnost ti je, izgleda, samo na jeziku. A pravo da ti kazem, i tebi sam htio da pomognem.
- Meni da pomogneš?
- Sam kazeš da ste bili vrlo bliski. Ko bi povjerovao da ti je pricao samo o kuci i djevojci?
- Ni ti ne vjeruješ?
- Vjerujem dok mi treba.
- Javicu ti sutra.
- Biceš pametam, nadam se.

O, boze nepravedni, šta ceš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prozive zivot neprestano zijevajuci. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao treci brat u prici. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budan bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom.

Branio sam se pred serdar-Avdagom, pricajuci mu dirljivu pricu o mladicevoj kuci i djevojci, a otkrio upravo ono što njima treba. E baš sam našao koga cu ganuti! Šta da radim? Ako odbijem Zafranijinu ponudu, nece me poštedjeti, sam je rekao, upetljace me u Ramizovu krivicu. Znaju da mi nije pricao o kuci i porodici, i ucinice sve da iscijede iz mene istinu. Ako bih je rekao, bio bih saucesnik i krivac, jer ga nisam prijavio, dokaz ce im biti moje priznanje. Ako ne bih rekao, opet bih bio kriv, dokaz ce im biti njihovo uvjerenje.

Ali kako da mu izadjem na oci i predlozim da se odrekne svega što je govorio? Nije vazno što ce odbiti, a odbice sigurno, nije najteze ni što cu opet biti prepušten Zafranijinoj milosti. Jest zlo, ali nije najgore.

Ne mogu, nikako ne mogu da podnesem, i u zamišljanju uvijek tu zastanem, produzetka nema, ni izlaza: ne bih mogao da podnesem njegov uzasnuti pogled, kad bih mu to rekao.

Šta bih mu rekao?

»Zao mi je, natjeran sam, primoran.«

Ali ako ne budemo sami, ako s nama bude strazar, ne bih to mogao reci, ne bih smio.

»Bilo bi za tebe najbolje.«

Ali on nije zelio da njemu bude najbolje. A njegov pogled bi bilo strašniji od svega što bi odgovorio, postidjen, zaprepašten. Postidjen, zbog mene. Uvrijedjen, zbog sebe.

»Zar i ti, pjesnice, koji pjevaš samo za sebe, kao slavuj? - rekao bi njegov prezrivi pogled. - Mislio sam da si covjek. Mislio sam da imaš dušu. Nudiš mi zivot i sramotu. Mogao sam onda bolje unovciti svoj zivot. Oni su bolji od tebe, nude mi smrt i cast. Nude mi da me narod zapamti po dobru. Ti mi nudiš da narod pljune kad cuje moje ime. I šta bi bilo od mene kad bih te poslušao? I ti bi se morao uplašiti! Sve bih mogao postati, samo ništa dobro. Vucibatina, lupez, ubica, krvnik. Kad bih sebe ubio, zašto ne bih i drugoga? Kad bih pristao da mi prebiju kicmu, zašto bih štedio tudju? Šta bi me sprijecilo? Kad ne bih imao casti ni savjesti, sve bi mi bilo dopušteno. Ne, prihvaticu njihovu kaznu, poštenija je od tvoje ponude. A izabrao sam tu mogucnost davno, kad sam pošao ovim putem.«

Kako mogu traziti da izda svoju misao? I ja bih poslije toga mogao postati sve, samo ništa dobro.

Mislio sam da su ljudi izdijeljeni, i jesu, a eto, opet se medju njima stvaraju neraskidive veze. Putevi su nam izukršteni, kao rasuti konci. Zar sam mogao i pomisliti da cu zbog nepoznatog mladica prezivjeti ovakvu muku?

Ako ga ne izdam, uništicu sebe; ako ga uništim, izdacu sebe.

Ne mogu ni jedno ni drugo, a trecega nema.

Kad mi je teško, bjezim u samocu. Kad mi je još teze, trazim dobre ljude.

Svratio sam u Mula Ibrahimovu radnju. Spremao se da podje na rucak, pomocnika nije bilo iza pregrade. A opet sam šaptao, iz navike, i zbog svega što sam cuo u dzamiji.

- Na koga je kadija mislio da nije izvršio svoju duznost?

Bojao sam se da nece odgovoriti, ali nisam mogao da ne upitam. Odgovorio je, ipak. Izgledao sam mozda suviše potišteno.

- Mislio je na muselima. Ne trpe se. Namješta mu krivicu.
- Prijeti i drugima.
- Red je, toboze, poljuljan, a kriv je muselim. Usput ce mnogi platiti. Dvije muhe jednim udarcem.
- Zašto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplašeni?
- Što je više straha, više je reda. Po njemu i njegovom strahu, red bi bio savršen. A, bogami, i po meni.
- Posavjetuj me, Mula Ibrahime, traze da razgovaram s Ramizom. Da porekne sve što je rekao. Pustili bi ga ako to ucini.
- Razgovaraj, svakako.
- Nece pristati. Odbice.
- Reci ceš im da je odbio.
- Kako cu mu pogledati u oci?
- Lijepo. Reci mu: moje je da ti predlozim, tvoje je da odluciš. Svakako ce ga ubiti.
- Misliš?
- Napravili su od njega strašilo. Kako da ga puste?
- Mula Ibrahime, najradije bih se vratio nad svoju rijeku.
- I tamo bi te našli.

Svugdje ce me naci. Nema mi spasa.

Kod kuce sam zatekao Mahmuta, potrošio je sav novac, i skrušen je kao i ranije.

Sve sam ispricao Tijani i njemu, odmah, gotovo s vrata, da se ne rasprsnem.

Odgovorili su potpuno suprotno od, onog što sam ocekivao.

- Kako bi mogao toliko uvrijediti covjeka? - rekao je Mahmut ogorceno.

A Tijana:

- Ostace ziv, a to je najvaznije. A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli mišljenja.

Mahmut se ceškao po cekinjavoj bradi:

- Doduše, nije rješenje ni smrt.

Tijana je uzbudjeno razmišljala:

- Znao je šta ga ceka, i nije se bojao. Kako mu mozeš reci da ne bude ono što jest?

Tako smo ostali na pocetku, ni na cemu.

- Oh, boze - uzdisala je Tijana.
- Vidi ti nevolje - vajkao se Mahmut.

Ali njegova nemirna misao ne moze da ostane na vajkanju, zeli da nadje izlaz:

- Kako bi bilo da se razboliš? Pojedi sirov krompir, pa ce ti vatra skociti kao u najvecoj groznici. A ja cu dovesti Avdagu da vidi.

U nevolji, to mi se ucinilo prihvatljivo, razboljecu se i bez sirovog krompira, od muke, od straha, od neizlaza.

Ali, badava, ne bih mnogo dobio time. Odakle da groznica dodje baš danas? A sacekali bi da prodje, i kad bi povjerovali. Ne mogu jesti sirov krompir godinu dana.

Mahmut je izrazio mišljenje da ce me oni ostaviti s Ramizom, pa cu mu reci: tako i tako, brate, spasavaj, na velikoj sam ti nevolji.

Zaboravio je da je Ramiz u još vecoj nevolji.

Tako smo dugo grickali tri posne misli, a rješenje nismo našli. Toliko sam mogao uciniti i bez njih, ali mi je lakše što nisam sam.