Selimovic, Mehmed Mesa


 

 

XII

 

Ne smatrajte mrtvima one
koji su na bozjem putu ubijeni.

 

Išli smo zlataru hadzi-Sinanudinu Jusufu, Hasan i ja, vukao me svuda sa sobom, tada sam vec znao da smo prijatelji i da mi je ugodno uz njega. Nije to više bila potreba za zaštitom, vec potreba za ljudskom blizinom, bez ikakve druge koristi.

U Kujundziluku nas je sreo Ali-hodza, u starom poderanom odijelu, u iznošenim papucama, sa neuglednim culahom na glavi. Nisam volio s njim da se susretnem, obicno je neugodan, krije se toboznjom ludošcu, da bi mogao da kaze ono što misli. A cini to grubo.

- Pristaješ li na razgovor koji ti nece koristiti? - pitao je Hasana, ne gledajuci me.
- Pristajem. O cemu cemo razgovarati?
- Ni o cemu.
- Znaci, o ljudima.
- Ti sve znaš. Zato što te se ništa ne tice. Jutros sam prosio tvoju sestru.
- Od koga si prosio moju sestru?
- Od njenog oca, od kadije.
- Kadija joj nije otac.
- Onda je tetka.
- Dobro, šta si rekao tetki?
- Rekao sam: daj mi je za zenu, šteta da uzalud propada njena mladost i ljepota. Ostace neudata ovako pored tebe. Primicu i miraz uz nju, svakako je sve tudje, preuzecu makar hiljadu godina tvoje dzehenemske vatre, bice ti lakše. Okani se, rekao je, idi svojim putem. Idem svojim putem, rekao sam, a zašto njoj ne daš da ide svojim? Zar je toliko mrziš? Mislio sam da bar nju jedinu na svijetu ne mrziš. A ti, kuda si pošao?
- Hadzi-Sinanudinu Jusufu, zlataru.
- Idi. Necu s tobom. Ne znam kakav je.
- Ne znaš kakav je hadzi-Sinanudin?
- Ne znam. Misli samo na zatvorenike, nosi im hranu svakog petka, osiromašice zbog njih, sve njima daje.
- Zar je to rdjavo?
- Šta bi on radio da nestane zatvorenika? Bio bi nesrecan. Zatvorenici su mu ickija, kao drugome lov, ili pice. A treba li ickiju vezati za ljudsku nesrecu? Mozda i treba, nisam razmišljao.
- Zar je loše naviknuti se na dobro djelo?
- Zar dobro djelo treba da postane navika? Ono se dešava, kao ljubav. I kad se desi, treba ga sakriti, da bi ostalo naše. Kao što ciniš ti.
- Šta ja cinim?
- Nosiš hadzi-Sinanudinu milostinju za zatvorenike, ali kriješ. Desilo ti se, i stid te da pokazeš ljubav. Zato ideš sam.
- Nisam sam. Zar ne poznaješ šejh-Nurudina?
- Kako ne bih poznavao šejh-Nurudina? Gdje je?
- Ovdje, sa mnom.
- S tobom? Ne vidim ga. Zašto ne progovori, da ga bar cujem?
- Neceš da me vidiš, a ne znam zašto. Jesi li ljut na mene?
- Eto vidiš, nema ga - uzalud me trazio Ali-Hodza pored Hasana. - Ni glasa ni lika. Nema šejh-Nurudina?

Otišao je bez pozdrava.

Hasan se smješkao zbunjeno, sigurno zbog mene.

- Opor je.
- Opor i zloban.
- Cudan covjek.
- Zašto nije htio da me vidi?
- Govorio je pametno. Bila mu je potrebna jedna ludost, da ga izvuce.

Ne, nije to ludost. Nešto je htio, nešto je smjerao. Nema šejh Nurudina, rekao je. Mozda zato što nisam više ono što sam bio. Mozda što nisam vratio udarac? Ili što nisam ucinio ništa što bi covjek trebalo da uradi. I eto, nema me.

- Šta misliš o njemu? - upitao sam Hasana, ne zeleci da otkrijem kako me zaboljelo što nije htio da me vidi, a ne misleci da se otkrivam time što ga ne zaboravljam. Srecom, Hasan je htio da me obešteti, i cinio je to smeteno. Znao sam po tome što troši mnogo rijeci, i što govori ozbiljno.
- Ne znam. Pravedan je, i iskren. Samo nema mjere. To mu je postala ickija, kako on kaze. I porok. Ne brani pravdu, on napada njome; postala mu je oruzje, a ne cilj. Mozda i ne zna da je jezik mnogih koji cute, i osjeca zadovoljstvo da smije što oni ne smiju, donoseci im njihovu nerecenu rijec. Oni ga prepoznaju, jer je njihova unakazena potreba da govore, i ne bi ga bilo kad bi tu potrebu smjeli da zadovolje. Prirodan je i neizbjezan zato što ima korijen, neobavezan i pretjeran zato što je sam. Zato je i grub, zato i nema mjere. Uvjerio je sam sebe da je postao savjest grada, i siromaštvom placa to zadovoljstvo. Mozda ponekad donese i svjezine kao vjetar, ali ne vjerujem da cini veliku uslugu ni iskrenosti ni pravednosti. Po njemu, izgledaju kao nastranost. Lice na osvetu i na surovo zadovoljenje, a nikako na plemenitu potrebu kojoj bi ljudi trebalo da teze. Postao je sam svoj neprijatelj, pretvorivši se u suprotnost svemu što je mozda i iskreno zelio. Mozda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad bismo svi cinili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog covjeka, kad bismo se zalijetali u oci svakome ko nam se ne dopada, kad bismo trazili da ljudi zive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad. Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolja je surovost koja pociva na sili, bar mozemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i cuvamo bar nadu.

Nisam mislio da li je tacno to što je govorio, ni da li je iskreno. Znao sam da je na mojoj strani, da me štiti od nepravednog napada: osjetio je šta me muci. Nicim me ne bi toliko smirio, ni podsmijehom, ni oštrinom, ni potpunim odbijanjem, koliko ovim glagoljivim razmatranjem, izvanredno podešenim za moje uho. Djelovalo je ubjedljivo, jer nije sitnicavo, a meni je ostajalo pravo da dorecem misao i da se odbranim. - Zlobni lakrdijaš! - mislio sam ljutito. - Bijesni mahalski pas! Stao je iznad cijelog svijeta i jednako pljuje po svakome, i po krivima i po pravima, i po griješnicima i po zrtvama. Šta on zna o meni da bi mogao da mi sudi!

Ali moja srdzba nije bila duga, ni teška. Zaboravio sam Ali-hodzu uskoro, a u meni je ostala ugodna toplina od Hasanove rijeci. Nisam više ni mislio šta je rekao, znam da je lijepo i da sam zadovoljan. Pruzio mi je ruku, opet, odbranio me. A to je mnogo vaznije od glupog hira opakog hodze.

Dok je Hasan pricao hadzi-Sinanudinu Jusufu o susretu i razgovoru, mislio sam kako je dobar i pazljiv covjek, i kako je sreca što sam naišao na njega. Smijali su se, hadzi-Sinanudin tiho, samo vedrim ocima i krajevima tankih usana, Hasan glasno, pokazujuci sedef svojih ravnih zuba, i razgovarali, ne trudeci se da budu ni pametni ni ozbiljni, gotovo neobuzdani, kao djeca, kao prijatelji koji uzivaju jedan u drugome.

Hasan je pretjerivao, iskrivljujuci hodzine rijeci. Rekao je kako Ali-hodza nije htio da dodje, zato što se boji hadzi-Sinanudina. Briga o zatvorenicima je hadzi-Sinanudinovo zadovoljstvo, kao lov, kao kocka, kao ljubav. Svijet bez zatvorenika, to bi bila hadzi-Sinanudinova tuga. Na cemu bi se tada izivljavala njegova plemenitost? Ne bi mogao bez njih, i kad bi ih nestalo, bio bi nesrecan i izgubljen. Išao bi da moli vlast: ne uništavajte me, zatvorite nekoga! Šta cu ja bez zatvorenika? Ako nikog ne bi bilo, ponudio bi da zatvore njegove prijatelje, da bi mogao da se brine za njih. Tako bi im najbolje dokazao svoju ljubav.

- Valjda bi mi i ti ucinio to zadovoljstvo - smijao se starac, pristajuci na Hasanovu šalu, ravnodušan prema onome što je covjek o njemu stvarno rekao. I odmah je sve prebacio na Hasana:
- A šta je o tebi rekao? Da si nesposoban i za dobro i za zlo? Tako je, cini mi se, mislio?
- Rdjav bez licne koristi, dobar samo kad sam neodgovoran. Nešto kao griješni andjeo, porocna djevica, pošteni lupez.
- Porocan i plemenit, smiren i plah, razlozan i tvrdoglav. Svakakav. Nikakav.
- Ne cijeniš me baš mnogo.
- Ne - rekao je starac ozareno. - Ne cijenim. Njegov pogled je govorio: ne cijenim, volim te. Bilo je tiho i ugodno u ovom cistom ducanu, svjezina se dizala iz opranih, još vlaznih podnica, kroz kameni okvir otvorenih vrata uvlacila se stišana toplina ljetnog dana, culo se sitno kuckanje kujundzijskih cekica, kao u djecijoj igri, kao u snu. Pred ocima mi je polumrak nadsvodjenog kamenog ducana, zelenkast od sjene gustog drveta na sokaku, kao smiren odsjaj duboke vode. Osjecao sam se lijepo, prijatno, sigurno. Dok je Hasan pricao o Ali-hodzi, znao sam da nece ništa reci o meni, nisam se plašio ni izdaje ni neopreznosti. Mir se slijegao po meni, kao polen, kao ljetna rosa, zbog ove dvojice ljudi. Bili su dva sjenovita drveta, dva bistra izvora. Varka je, ili se moje sjecanje pretvara u miris, ali mi se cini da sam zaista osjecao svjezinu i blag miris što je strujao od njih. Ne znam kakav, na borovinu, na šumsku travu, na proljetni lahor, na bajramsko jutro, na nešto drago i cisto.

Odavno nisam dozivio takvo tiho spokojstvo, kakvo su mi poklonila ova dva covjeka.

Njihova mjesecinasta vedrina, njihovo prijateljstvo bez usklika i keranih rijeci, njihovo zadovoljstvo zbog svega što znaju jedan o drugome, natjerali su i mene da se smiješim, ne narocito pamet? no, probudivši u meni zaspalu ili zeljenu dobrotu, kao kad gledamo djecu. Postao sam prozracan, lak, bez traga zlocude tezine što me dugo tištala.

- Hajde da te ozenim, da se smiriš - rekao je starac njezno i prijekorno, i sigurno to nije govorio prvi put. - Hajde, zli covjece.
- Rano mi je, hadzija. Nemam ni pedeset godina. A još me cekaju mnogi drumovi.
- Zar ti nije dosta, skitnico! Sinovi su uz nas dok smo jaki, a napuštaju nas kad su nam potrebni.
- Ostavi sinove neka idu svojim putem.
- Ostavljam, skitnico. Zar ne smijem ni da zalim?

Onda sam prestao da se smiješim. Znao sam da mu sin zivi u Carigradu. Mozda je zbog njega poceo da se brine o zatvorenicima, da zaboravi zalost što ga godinama ne vidi. Mozda se zato vezao uz Hasana, podsjeca ga na sina.

- Eto - okrenuo se Hasan meni, šaljivo prekoravajuci starca - zali što mu je sin završio škole, a ne raskiva tudje zlato u ovoj radnji, što zivi u Carigradu a ne u ukisloj kasabi, što mu šalje pisma puna poštovanja, a ne trazi novac da raspe na kocku i na djizlije. Reci mu, šejh-Nurudine, da ne griješi dušu.

Moje ganutosti je odjednom nestalo. Ono što je hadzi-Sinanudin odgovorio, ili je mogao odgovoriti, da je sumnjiva sreca u tudjem svijetu, a da je od svega vaznija ljubav i toplina medju onima koji bi ti i krvi svoje dali, moglo me podsjetiti na oca i brata. Moglo je, a nije. To što se Hasan obratio meni, prvi put u cijelom razgovoru, bez potrebe, iz paznje, da me ne ostavi po strani, podsjetilo me da sam ovdje suvišan, da su njih dvojica dovoljni jedan drugome.

Bio sam siguran malocas da Hasan nece pomenuti nepravdu koju mi je ucinio Ali-hodza, znao sam da ce me poštedjeti. A sad sam mislio da u njihovom razgovoru nije bilo mjesta za mene. Otrijeznila me zakašnjela paznja, koja je sve pokvarila.

Teško mi je da se lišim zadovoljstva kojim sam bio ispunjen, i lijepog sjecanja, koje bih htio da zadrzim, ali nisam mogao da ugušim sumnju. Ali-hodzine rijeci o sebi i hadzi-Sinanudinu je ponovio, cak i teze nego što su bile. O meni je precutao. Da li samo iz paznje?

Zašto nije rekao? Od cega je zelio da me poštedi, ako je zaista mislio da je to ludost? Nije mislio da je to ludost, eto zašto je precutao. Dobro zna zašto Ali-hodza nije htio da me vidi. Za Ali-hodzu i za kasabu ne postojim više. Ni lika ni glasa, rekao je. Nema ga, nema šejh-Nurudina, umrlo je njegovo ljudsko dostojanstvo. Ono što je ostalo, samo je prazna ljuštura nekadašnjeg covjeka.

Ako ne misli tako, zar se i s tim nije mogao šaliti, kao i sa svim ostalim?

Ili je zelio da poštedi moju osjetljivost. Ako je tako, ipak sam na dobitku, iako boli.

Dok sam pokušavao da se oslobodim obruca što mi je stegao srce, precuvši ono što su njih dvojica govorili, vidio sam kako je sokakom prošao covjek, zbog koga su se moje misli naglo izmijenile. Zaboravio sam i Ali-hodzin prezir i neobjašnjeno Hasanovo cutanje o svemu. Pored ducana je prošao Ishak, bjegunac! Sve je njegovo, i hod, i sigurno drzanje, i miran korak, i nebojanje!

Rekao sam nešto, da opravdam svoj nagli izlazak, i istrcao na sokak.

Ali Ishaka nije bilo. Pozurio sam u drugu ulicu, trazeci ga. Odakle u kasabi? Usred dana, neprerušen, neuzurban, kako se usudjuje, šta trazi?

Pred ocima mi je njegovo lice, vidjeno iz tame ducana, blještavo i jasno, kao i one noci, u tekijskoj bašci, on je, sve sam sigurniji, raspoznavao sam svaku crtu, sad, naknadno; on je, Ishak. Ne misleci zašto mi je potrebno, ni zašto je vazno da ga vidim, išao sam za njim, šteta što ljudi ne ostavljaju za sobom miris, kao tvorovi, šteta što naše oci ne vide kroz zidove kad nam zelja postane bezumna, htio sam da ga zovnem njegovim imenom, ali on nema imena, zašto si se pojavio, Ishace, ne znam je li dobro ili rdjavo, ali je neophodno, rekao je: doci cu jednom, i eto, došao je, sad je to jednom, i sve je opet ozivjelo u meni, i bol, i muka, kao i ranije, mislio sam da je umrlo i postalo gnjilez, mislio sam da je potonulo na dno mene, nedohvatno, a eto, nije. Ishace, gdje si? Jesi li misao, jesi li sjeme ili cvijet moga nemira? Vidio sam ga one noci u bašci, vidio sam ga malocas, na sokaku. Nije avet. A ne stizem ga.

Vratio sam se u ducan, porazen. Hasan me pogledao, ne upitavši ništa.

- Ucinilo mi se da je jedan poznanik.

Srecom, nisu vidjeli moju zbunjenost, sigurno su posvršavali sve svoje poslove dok sam trazio Ishaka, i nastavljali su razgovor, drukciji, doduše, drugim glasom, drukcijim rijecima. Svejedno mi je, postalo mi je otuzno njihovo prijateljstvo. Licilo je na nedoraslost. Ili na lijepu laz. Ovo moje, što se dešava, ozbiljnije je, i vaznije.

Opet sam iskljucio svijet, u casu je zarasla staza koja je vodila ljudima, mislio sam na Ali-hodzu, na Ishaka, na sebe, uzbunjen i pomracen.

Nije me se ticalo, a opet sam cuo njihov razgovor, ne razumijevajuci ga.

- Necu - rekao je Hasan, odbijajuci nešto - Nemam ni vremena ni volje.
- Mislio sam da si hrabar.
- Kad sam rekao da sam hrabar? Ne vrijedi ti da me podbadaš. Necu da se miješam u to. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
- Plah, tvrdoglav, nikakav - zakljucio je starac tiho.

Ali to više nije ljubav.

Tako je bolje, mislio sam malodušno, nesvjesno opravdavajuci svoje izdavanje. Tako je bolje, bez slatkih rijeci, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne trazimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Covjek je vjeran samo sebi.

Dok sam tako, prljajuci druge, utoljavao svoj nemir, bez zadovoljstva i bez zluradosti, ducan se zamracio, plave sjenke postale su crne.

Okrenuo sam se: u kamenom okviru vrata stajao je muselim.

- Udji - pozvao ga je hadzi-Sinanudin, ne dizuci se.

Hasan se digao, mirno, bez zurbe, i pokazao mu mjesto.

Ja sam se pomakao u stranu, bez ikakve potrebe, otkrivajuci tako svoju zbunjenost. Prvi put sam ga vidio izbliza poslije Harunove smrti. Nisam znao kakav ce biti ovaj susret, nisam znao ni sad dok sam ga gledao, uznemiren, vracajuci na njega pogled s Hasana, s hadzi-Sinanudina, sa svojih ruku, smeten i prestravljen, ne pred njim, pred sobom, jer nisam znao šta ce se desiti, da li ce me pozlijedjenost gurnuti protiv njega u najgorem casu i na najgori nacin, ili ce me strah natjerati da mu se pokorno osmjehnem, uprkos svemu što sam osjecao, zbog cega bih prezirao sebe cijelog zivota. Gubio sam prisebnost, osjecao kako mi zlicica igra i krv mucno navaljuje u srce. Uzeo sam duhansku kutiju koju mi je Hasan pruzio (zar je osjetio moj nemir?), i jedva otvorivši poklopac, poceo da hvatam zute tanke vlati, prosipajuci ih drhtavim prstima po krilu. Hasan je uzeo kutiju, napunio cibuk i pruzio mi ga, pušio sam, potezao ljuti dim, prvi put u zivotu, jednom rukom drzao drugu i cekao da me pogleda, da mi nešto kaze, osjecajuci da sam mokar od znoja.

Nece sjesti, rekao je hadzi-Sinanudinu, svratio je slucajno, prolazeci ovuda, i sjetio se da ga nešto upita.

(Navala krvi se stišala, disao sam lakše, gledao ga ispod oka, još je mracniji, mislio sam, još ruzniji nego onda, iako ne znam da li mi je ikad padalo na um da je mracan i ruzan.)

Nije to njegov posao, ali su mu rekli da hadzi-Sinanudin nece da plati seferi-imdadije, ratnu pomoc, odredjenu carskom zapoviješcu, pa i drugi zbog toga zatezu, a ako ugledni ljudi, kao on, hadzi-Sinanudin, ne izvršavaju svoju duznost, šta se moze ocekivati od ostalih, batakcija i lezihljebovica, kojih se ne tice ni zemlja ni vjera, i koji bi pustili da sve propadne samo da njihove akce ostanu nedirnute u cekmedzetu. On se nada da se to hadzi-Sinanudinu desilo slucajno, da je zaboravio ili propustio, i da ce uciniti što prije, odmah, da se ne pravi nepotrebna guzva, koja nikome ne koristi.

- Nije se desilo slucajno - odgovorio je hadzi-Sinanudin spokojno, bez straha i bez prkosa, strpljivo sacekavši da muselim kaze sve što je htio. - Nije slucajno, i nisam zaboravio, ni propustio, vec necu da dam što nije pravo. Buna u Posavini, to nije rat. Zašto onda da se placa ratna pomoc? A carska zapovijest, koju pominješ, ne tice se ovog slucaja, i treba sacekati odgovor Porte na molbu koju su poslali najugledniji ljudi, a svi misle isto, i niko se ne povodi ni za kim, pa ako bude carska odluka da se placa, platicemo.
- Hadzi Sinanudin-aga hoce da kaze da je najsigurnije poslušati carsku volju, a ako bi platili, ucinili bi to samovoljno i nezakonito, a samovolja i nezakonitost stvaraju nered i smutnju - umiješao se Hasan, ozbiljna lica, ušavši medju njih sa strane, prekrštenih ruku na prsima, ljubazno spreman da sve potanko objasni muselimu, ako nije shvatio.

Ali muselim nije volio šalu, niti ga je omelo ovo toboze naivno tumacenje. Ne pokazujuci nestrpljenje zbog ovog uplitanja, ni ljutinu zbog neskrivenog podsmijeha, ni prezir cak, za koji njegov polozaj nikad ne mora da trazi razlog, pogledao je Hasana svojim nepokretnim teškim ocima, za koje ni njegova rodjena zena ne bi mogla reci da su pitome, i okrenuo se hadzi-Sinanudinu:

- Kako hoceš, mene se ne tice. Samo mislim, nekad je jevtinije platiti.
- Nije mi stalo je li jevtino, vec je li pravedno.
- Pravda moze da bude skupa.
- I nepravda isto tako.

Pa su se gledali jedan dugi trenutak, nisam vidio muselimov pogled, ali sam znao kakav je, a starac se cak osmjehnuo, ljubazno i dobrodušno.

Muselim se okrenuo i izašao iz ducana. Zelio sam da što prije izadjem na sokak, ugušice me vazduh koji je on disao, izbezumice me rijeci koje ce njih dvojica reci, rugajuci se.

Ali su me ovi ljudi neprestano iznenadjivali.

- Pa? - upitao je starac, i ne pogledavši za muselimom. - Jesi li se predomislio?
- Nisam.
- Hasanova se ne povlaci, kao carska. Ništa mi danas ne uspijeva.

Nasmijao se, kao da ga je Hasanovo odbijanje obradovalo, i poceo da se prašta:

- Kad ceš opet doci? Pocecu da mrzim i svoje i tudje poslove, odvajaju me od prijatelja.

Ni rijeci o muselimu! Kao da nije ni bio u ducanu, kao da je prosjak naišao, trazeci milostinu! Zaboravili su ga, odmah, cim je prag prekoracio.

Bio sam zacudjen. Kakva je to oholost, caršinska, gospodska, koja tako potpuno odbaci ono što prezire? Koliko godina i pasova mora proci da covjek uguši u sebi zelju da se naruga, da pljune, da izgrdi? Nisam vidio ni da to cine namjerno, ni da se savladavaju. Izbrisali su ga, jedostavno.

Gotovo da su i mene uvrijedili. Zar je moguce tako preci preko ovog covjeka? On zasluzuje više. O njemu se mora misliti. Njega je nemoguce zaboraviti, nemoguce izbrisati.

- Kako to da ni rijec niste rekli o muselimu kad je izašao? - upitao sam Hasana na sokaku.
- Šta bi se o njemu imalo reci?
- Prijetio je, vrijedjao.
- On moze unesreciti, ali ne moze uvrijediti. Moraš voditi racuna o njemu, kao o vatri, kao o mogucoj opasnosti, to je sve.
- Govoriš tako, jer ti nije zlo ucinio.
- Mozda. A ti si bio uznemiren. Jesi li se uplašio? Duhan ti je ispadao izmedju prstiju.
- Nisam se uplašio.

Pogledao me, iznenadjen valjda mojim glasom.

- Nisam se uplašio. Sjetio sam se svega. Sjetio sam se svega, bogzna koji put, ali drukcije nego ikad ranije. Bio sam uznemiren kad je ušao, i dok je razgovarao s hadzi-Sinanudinom, nisam mogao ni da odredim ni da zaustavim nijednu svoju misao, pretrcavale su kroz mozak, usplahirene, zbunjene, isprepletene, vrele od sjecanja, pozlijedjenosti, bijesa, bola, sve dok me nije okrznuo hladnim usredsredjenim pogledom, teškim od prezira i nipodaštavanja, drukcijim nego što je gledao njih dvojicu. Tada, u tom kratkom casu, kad su nam se pogledi dodirnuli, kao dva oštra vrha nozeva, moglo se desiti da u meni prevlada strah. Bio se vec javio, i plavio me, naglo, kao nadošla voda.

Dozivljavao sam teške casove i ranije, sukobljavao se u sebi sa oprecnim mišljenjima, mireci plahovitost nagona i opreznost razuma, ali ne znam da sam se ikad, kao u tom trenutku, pretvorio u poprište toliko suprotnih htijenja, da su toliki buljuci naprasnih zelja nasrtali da provale, zadrzavani kukaviclukom i strahom. Ubio si mi brata, vikao je u meni ostrvljeni bijes, uvrijedio si me, uništio. A u isto vrijeme sam znao da nije dobro što me vidi baš s ovim ljudima, koji ga preziru i odupiru mu se. Tako sam i nehotice, bez svoje volje, na suprotnoj strani, protiv njega, a volio bih da to ne zna.

Odlucio je, izgleda, baš taj strah. Istisnuo ga je stid pred samim sobom, najgori i najtezi stid, koji radja hrabrost. Moja uzbunjenost se smirila, stišao se ludi huk, misli nisu više prelijetale kroza me kao ptice preko vatrišta, znao sam za jednu jedinu, nastala je tišina smirenja, u kojoj su andjeli pjevali. Andjeli zla. Likujuci.

To je bio radosni cas moga preobrazaja.

Gledao sam poslije toga, gotovo ozaren novom vatrom, iznutra, gledao u njegov snazni vrat, u malo pognuta pleca, u zbijenu priliku, svejedno mi je da li ce se okrenuti, svejedno mi je da li ce me pogledati s osmijehom ili s prezirom, svejedno, moj je, potreban mi, vezao sam se za njega mrznjom.

Mrzim te, šaptao sam strasno, okrecuci pogled, mrzim ga, mislio sam, gledajuci ga. Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna jedina rijec, nisam mogao da je se naizgovaram. Bila je to slast, mlada i svjeza, bujna i bolna, kao ljubavna ceznja. On, govorio sam u sebi, ne dajuci mu da ode daleko od mene, ne dopuštajuci da ga izgubim. On. Kao što se misli o voljenoj djevojci. Ponekad sam ga puštao od sebe, kao zvjerku, da bih mogao ici za njegovim tragovima, i opet ga priblizavao, da mi bude na nišanu ociju. Sve što je u meni bilo razdešeno, zbunjeno, rasuto, sve što je trazilo izlaz i rješenje, smirilo se, stišalo, sakupilo snagu što je neprestano jacala.

Moje srce je našlo oslonac.

Mrzim ga, šaptao sam zaneseno, iduci sokakom. Mrzim ga, mislio sam, klanjajuci jaciju. Mrzim ga, izrekao sam gotovo glasno, ulazeci u tekiju.

Kad sam se ujutro probudio, mrznja je cekala budna, dignute glave, kao zmija sklupcana u vijugama moga mozga.

Necemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju. Zivot je dobio smisao.

Godila mi je u pocetku pomalo snena zanesenost, kao prvi trenuci groznice, bila mi je dovoljna ta cma, strašna ljubav. Licilo je gotovo na srecu.

Postao sam bogatiji, odredjeniji, plemenitiji, bolji, cak i pametniji. Izglobljeni svijet se smirio u svome lezištu, uspostavljao sam ponovo odnos prema svemu, oslobadjao se mracnog straha zbog besmisla zivota, zeljeni red se nazirao preda mnom.

Natrag, bolecivo sjecanje na djetinjstvo, natrag, ljigava nemoci, natrag stravo nesnalazenja. Nisam više odrana ovca natjerana u drac šiprazja, moja misao ne pipa po mraku, slijepa, srce mi je uzareni kotao u kome se kuhao opojni napitak.

Mirno i otvoreno sam gledao u oci svemu, nicega se ne bojeci. Išao sam svuda gdje sam mislio da cu vidjeti muselima, ili makar vrh njegovog turbana, sacekivao na sokaku kadiju i koracao za njim, gledajuci u njegova uska pogrbljena ledja, i odlazio polako, sam, malaksao od skrivene strasti. Da mrznja ima miris, osjecalo bi se iza mene na krv. Da ima boju, cm trag bi ostajao za mojim petama. Da moze da gori, plamen bi sukljao iz svih mojih otvora.

Znam kako se rodila, a kad je ojacala, nije joj bio potreban nikakav razlog. Postala je razlog i svrha sama sebi. Ali ja sam zelio da ne zaboravi pocetke, da ne bi izgubila snagu i vrelinu. Niti da zanemari one kojima sve duguje i da postane svacija. Neka im ostane vjerna.

Otišao sam opet Abdulah-efendiji, šejhu mevlevijske tekije, i zamolio da mi pomogne da pronadjem bratov grob. Došao sam njemu, rekao sam skrušeno, jer se ne usudjujem da sam molim one u cijoj je vlasti da ucine ili ne ucine milost, odbice me pa su mi onda sva vrata zatvorena, zato sam prisiljen da isturam ispred sebe bedele, i gajicu nadu sve dok ih budem nalazio. Došao sam njemu prvom, i uzdam se u njegovu dobrotu i zaklanjam za njegov ugled, jer moj više nije velik, a sam Bog zna da je to bez moje krivice. Zaduzio bi me mnogo, jer bih zelio da brata sahranim kako je Bog odredio, da mu se duša smiri.

Nije me odbio, ali mu se cinilo da zbog svoje nesrece manje vrijedim i manje znam. Rekao je:

- Njegova duša se smirila. Ona više nije ljudska, prešla je u drugi zivot, u kome nema ni zalosti, ni nespokojstva, ni mrznje.
- Ali je moja duša još ljudska.
- Ciniš li to onda zbog sebe?
- I zbog sebe.
- Da li zališ ili mrziš? Cuvaj se mrznje, da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima. Cuvaj se zalosti, da ne pogriješiš prema Bogu.
- Zalim, koliko je ljudski. Cuvam se grijeha, šejh-Abdulahu. Sve moje je u bozjim rukama. I u tvojim.

Morao sam mirno da saslušam njegovu pouku i da ga odobrovoljim zavisnošcu. Kad misle da su viši od nas, ljudi mogu da budu i plemeniti.

Nisam bio toliko jak, da bih imao prava da budem nestrpljiv, ni toliko slab, da bih imao razloga da budem gnjevan. Sluzio sam se drugima, puštajuci da se osjecaju jaci. Imao sam oslonac i putokaz, zašto da budem sitnicav?

Pomogao mi je, dobio sam dozvolu da udjem u tvrdjavu i pronadjem grob. I Hasan je pošao sa mnom. Poveli smo i momke, sa praznim tabutom i lopatama.

Na tvrdjavsko groblje nas je odveo strazar, sluga, grobar, teško je bilo odrediti šta je taj cutljivi covjek, nenaviknut na razgovor, nenaviknut da gleda ljudima u oci, plašljivo radoznao, ljutito usluzan, kao da se neprestano borio izmedju zelje da nam pomogne i da nas otjera.

- Tu je - pokazivao je glavom pusti proplanak iznad tvrdjave, s cirevima svjezih humki i ranama provaljenih grobova, zarastao u gustu kupinu i halugu.
- Znaš li gdje je grob?

Pogledao nas je ispod oka, bez rijeci. Moglo je to da znaci:

- Kako ne bih znao, ja sam ga i ukopao! A isto tako:
- Kako bih znao? Pogledaj koliko ih je, bez oznake i bez imena.

Išao je izmedju grobova, razbacanih bez reda, iskopanih na brzinu i bez poštovanja, kao što se kopaju trapovi. Zastao bi nad nekim, gledao trenutak ulegnutu zemlju i odmahnuo glavom.

- Nikola. Hajduk. Ili:
- Becir. Mašin unuk. Nad nekim je samo cutao.
- Gdje je Harun?
- Tu je.

Krenuo sam sam, izmedju zatrpanih jama, da nadjem mrtvog brata. Mozda cu osjetiti po uzbudjenju, po tuzi, po nekom znaku, mozda ce me upozoriti šum krvi, ili suza, ili drhat, ili neznan glas, nismo valjda uvijek zarobljeni u nemoc svojih cula. Zar ne bi mogla nekako progovoriti tajna istog rodjenja?

- Harune! - zvao sam necujno, cekajuci odgovor iz sebe. Ali odgovora nije bilo, ni znaka, nikakvog, ni uzbudjenja, ni tuge cak. Bio sam kao glina, tajna je ostala gluha. Obuzimao me samo osjecaj gorke pustoši, mira koji nije moj, i nekog dalekog smisla, vaznijeg od svega što zivi znaju.

Usamljen medju grobovima, zaboravio sam na mrznju.

Vratila mi se kad sam prišao ljudima.

Stajali su nad jednom jamom, istom kao i druge.

- Je li to? - pitao je Hasan. - Sigurno?
- Meni je svejedno, nosite koga hocete. Ali ovo je.
- Kako znaš?
- Znam. Zakopan je u jedan stari mezar.

Zaista, momci su pronašli dvoje kosti, pokupili jedne u tabut, pokrili caburtijom i krenuli niz obronak.

Koga nosimo? - mislio sam uzasnut. Ubojicu, krvnika, zrtvu? Cije smo kosti uznemirili? Pobijenih je mnogo, nisu samo Haruna zakopali u tudji grob.

Išli smo iza momaka što su na ramenima nosili tabut i necije kosti pokrivene zelenom cohom.

Hasan mi je dodirivao lakat, kao da me budi.

- Smiri se.
- Zašto?
- Pogled ti je cudan.
- Tuzan?
- Volio bih da je tuzan.
- Maloprije, na mezarju, uzalud sam ocekivao da me nešto opomene kad naidjem na Harunov grob.
- Suviše traziš od sebe. Dovoljno je da zališ. Ostala mi je nejasna njegova misao, a nisam smio da pitam. Bojao sam se da ne pogodi ono što se dogadja u meni. Ne vraca me bez razloga u zalost.

Na caršiji, na sokacima, ljudi su nam prilazili, osjecao sam kako je sve više nogu iza nas, sve mukliji je topot koraka, sve je gušca ljudska ljesa, nisam ih ocekivao toliko, ucinio sam ovo zbog sebe, ne zbog njih, a evo, moje se otimalo od mene, postajuci njihovo. Nisam se osvrtao da ih vidim, ali sam, uzbuden, osjecao kako me nosi ovo mnoštvo, kao talas, rastao sam s njim, postajao vazniji i jaci, bilo je isto što i ja, uvecan. Zalili su, osudjivali, mrzili, svojim prisustvom, cuteci.

Ova dzenaza je opravdanje moje mrznje. Hasan je nešto tiho rekao.

- Šta kazeš?
- Nemoj da govoriš. Nemoj ništa da govoriš nad mezarom.

Odmahnuo sam glavom. Necu da govorim. Drugo je bilo onda, u dzamiji. Išli su za mnom, kad sam se vracao od kapije smrti, i nismo znali, ni ja ni oni, šta treba da se desi. Sad znamo. Ne cekaju od mene rijeci, ni osudu, sazrelo je u njima, i sve znaju. Dobro je što sam ovo ucinio, necemo sahraniti ovog bivšeg covjeka da ga opravdamo neduznog, ucinicemo više: posijacemo ove kosti kao sjecanje na nepravdu. A neka nikne šta hoce i šta Bog odredi. Tako je moja mrznja postala plemenitija i dublja.

Pred dzamijom momci su stavili tabut poknven zelenom caburtijom na mejtaš. Uzeo sam abdest, stao ispred tabuta i poceo da govorim molitve. A onda sam upitao, ali ne po duznosti, kao uvijek dosad, vec sa izazovom i likovanjem:

- Recite, ljudi, kakav je bio ovaj mejt?
- Dobar! - odgovorilo je stotinu glasova, uvjereno.
- Praštate li mu za sve što je ucinio?
- Praštamo.
- Jamcite li za njega pred Bogom?
- Jamcimo.

Nikad svjedocenje za mrtvog covjeka pred njegov vjecni put nije bilo iskrenije i izazovnije. Mogao sam da pitam deset puta, odgovarali bi sve glasnije. Mozda bismo poceli da vicemo, s prijetnjom, bijesno, s pjenom na ustima.

Onda su ovog starog mrtvaca nosili na ramenima, preuzimajuci tabut jedan od drugoga, ukazujuci mu pocast, radi sevapa, i inada.

Sahranili smo ga uz tekijski zid, na mjestu gdje se sokak otvarao prema kasabi. Da bude izmedju mene i ljudi, štit i opomena.

Nisam zaboravio, muslimani su se nekad sahranjivali u zajednickom groblju, jednaki i poslije smrti. Poceli su se razdvajati kad su postali nejednaki u zivotu. I ja sam brata izdvojio, da se ne bi pomiješao s drugima. Umro je zato što se suprotstavio; neka vojuje i mrtav.

Kad sam ostao sam, kad su se ljudi razišli, bacivši po grudu zemlje u grob, kleknuo sam uz nabubrelu humku, necije vjecno boravište, i spomen na Haruna.

- Harune! - šaptao sam u zemlju kucu, humku cuvarku. - Harune, brate, sad smo više nego braca, ti si rodio mene današnjeg, da budem pamcenje; ja tebe izdvojenog, da budeš biljeg. Sretaceš me jutrom i vecerom, svakog dana, mislicu na tebe više nego dok si bio ziv. I neka svi zaborave, jer je ljudsko pamcenje kratko, ja necu, ni tebe ni njih, kunem se i onim i ovim svijetom, brate Harune.

Na sokaku me ceka Ali-hodza, poštovao je moj razgovor sa sjenkom mrtvacevom. Volio sam izbjeci susret s njim, narocito sad, uzbudjen poslije sahrane, ali nisam mogao. Srecom, bio je ozbiljan, i ljubazan, mada cudan, kao uvijek. Izrazio mi je saucešce, i zazelio sabur, meni i svim ljudima, zbog gubitka, a on je svaciji, iako je to i jedan dobitak, jer mrtvi mogu da budu korisniji nego zivi, a onakvi su kakvi su nam potrebni, ne stare, ne svadjaju se, nemaju svoga mišljenja, cutke pristaju da budu asker, i nece izdati, sve dok ih ne pozovu pod drugu zastavu.

- Zar me vidiš? - pitao sam ga. - Zar me poznaješ?
- Vidim te i poznajem. Ko ne poznaje šejha Nurudina!

Ne prezire me, nisam za njega više samo vazduh.

Cemu se od mene nada kad priznaje da postojim?

Hasan i zlatar Sinanudin platili su da se nad mezarom sagradi grobnica od tvrdog kamena, i lijepa zeljezna ograda oko nje.

Vracajuci se sa jacijske molitve, prvog petka nakon sahrane, u mraku sam vidio kako na Harunovu grobu gori svijeca. Neko je stajao sa strane.

Prišao sam i poznao Mula-Jusufa, ucio je molitvu.

- Jesi li ti upalio svijecu?
- Nisam. Gorjela je kad sam naišao.

Stavile su je i zapalile necije ruke, za pokoj, i spomen ubijenom.

Otada su uoci svakog praznika gorjele svijece na nišanima.

Uvijek zastanem u mraku i gledam ta mala drhtava svjetla, uzbudjen, ganut prvih dana, poslije ponosan. To je moj bivši brat, to njegova cista duša svijetli plamiccima, to njegova sjena dovodi nepoznate, da pale ove njezne vatrice njegovoj uspomeni.

Postao je ljubav kasabe, poslije smrti. Za zivota jedva ga je ko znao.

Meni je bio krvavo. Za zivota bio mi je samo brat.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net