Selimovic, Mehmed Mesa

"Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan."

(iz Kurana)

Izasao sam u noc, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala zilama, i umor, kajanje, srdzba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemocno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gusila. Ispratio me uctivo, do hodnika, svijece su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepice me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet dodjem, kad god zelim. Mozda je jos cekao da se vratim, mozda bi trebalo da se vratim, da kazem kako nisam mislio nista rdjavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve sto sam rekao. Mozda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smijesak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile zute fosforne oci.

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove koze na svojim dlanovima, drzao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamisljeni dodir, pokusavao da ga se oslobodim.

Dugo sam isao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuce, ostaju u noci samo pasvandzije, sarhosi i nesrecan svijet.

Sve me vuklo u tekiju, da zakljucam teska vrata i ostanem sam. Zelja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, cineci nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo zeljeno povlacenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih vise imao prava na samopostovanje, ne bih bio spreman da ikad ista ucinim, cekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih nista. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo.

Koracao sam tihom obalom, slusajuci hod rjecice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen mocni zivot stisavaju covjeka mozda bas zato sto su ravnodusni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jaci.

Nisam ocekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog casa kad sam u dzamiji nejasno zelio da ga cujem. Njegovo misljenje i njegov savjet danas me se ne ticu. On ima neki svoj cilj, i nedace prima kao kisu, kao oblak. A ja ne mislim o odredjenim nedacama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodredjeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuce, to je ispadanje sa zivotne staze a druga ne postoji, to je osjecanje uzasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora sto bi se mogao stvoriti oko tebe.

Mozda ce neko, dalek i nepoznat, citati ove moje neobicne zapise, i bojim se da nece sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviski nacin misljenja o sebi i svijetu, u kome sve nase zavisi od drugih. Niko ne moze biti tako razoruzan i tako obesmisljen, tako konacno u sebi upropasten kao mi, ako nas izdvoje. A cak i mi to tesko uvidjamo dok se ne desi. Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandzija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, sapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladici gadjali su kamenjem fenjer kraj puta.

Kad je staklo prsnulo a zuto svjetlo se ugasilo, otisli su bez zurbe.

Pasvandzija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je vec uslo u obicaj da svako vece stogod uniste. A on se skloni, cuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da placa on iz svoga dzepa. A sto ga pitam zasto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noc, mrak, daljina, moze covjek dusu ogrijesiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih stedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti cuje, a sta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna ciji su, sve sitopjano, obuceno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traze zensko, da oprosti moj cin, traze belaja. Po cijelu bogovetnu noc bjezi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaze: idite malo u drugi kraj; a oni kazu: necemo; a on im kaze: nemojte; a oni njemu kazu: ti si stara budala; znam, kaze on, i svakog dana sve veca; hoces li da te bacimo u rijeku, kazu oni; necu, kaze on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svacega se covjek nagleda i naslusa. Noc je stvorena za ono sto se radi skriveno, pa on, hodajuci do zore, sazna i ono sto ne zeli i sto ga se ne tice.

A moglo bi se ticati mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: sto da covjek gubi vrijeme uzalud? A to sto zna, njemu ne treba, ne moze ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo posluziti. Iako mu dodje nekako cudno: on zna a ne tice ga se, a drugoga se tice a ne zna. Njega, pasvandzije, tice se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruci onome kome moze biti od koristi, a sve za ljubav i prijateljstvo, koliko da ne dodje praznih ruku djeci. Doduse, samo onako kaze: prijateljstvo, a bas da ga ima mnogo, nema; po noci ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali od ovog sto zna, nije se usrecio. Poceo je i na svoju zenu da gleda ispod oka, da mu ne smislja kakvo zlo. Sad, sto se tice njegove zene, to pretjeruje i dusu grijesi, oko bi mu iskopala, to jest svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaze to vise kao jedan primjer.

Slusao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu seretsku otvorenost svacijeg zbira, spremnog da proda tudje tajne, mene se ne ticu, a nisam zurio da odem, stajao sam dugo, prekracujuci vrijeme i sebi i njemu, on je zelio da prica, ja da slusam, svejedno sta, cak me pocelo zanimati kako toboze skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao cudan i cudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se plase samoce. Pozvao me da obidjem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noc, a ziv covjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vruci somuni. Mozemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hocu, Hasan senluci, doveo je svirace, stacemo gdjegod u kraj i slusati, nije to grijeh, a moze da razgali svaciju dusu, pa i dervisku. Bilo mu je zao kad nisam pristao. Kako hoces, rekao je, kako hoces, tvoja volja, a steta sto neces. cudio sam se tom pozivu, licilo je na grubu salu ili djetinju zelju. Sad ce cekati nekog drugog.

- Pa dobro, hajde - rekao je ispracajuci me.

Da li se plasio necega?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastresnicom, nevidljivu sjenci.

Cudan svijet, mislio sam iduci pustim sokacima.

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredjeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni sto stignu da svrse zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi.

Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.

Prolazim utisanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke, nemirne kao obiljezene duse, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, tesko se zaustavljam u ovom casu sto tece, sve se u meni otima prema onome sto je bilo ili sto ce biti, ali ne uspijevam da predjem granice ove noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tuzni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga rodjenja sto se desavaju evo bas sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemocna ravnodusnost i tisina bez zivota. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.

Koji je to neznani grijeh zbog koga me kaznjavas, moj Boze?

Molim te, uslisi moju molitvu.

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noci.

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traze u ovoj noci.

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom cutanju izmedju neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandzijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoci da se oduprem ili pomirim.

Prazan i tuzno ravnodusan. A opet sam se obradovao kad sam se priblizio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodusan, jer dobro je kad je covjeku drago ili zao, ma zbog cega. I cim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dusu, i sve sto se u njoj desava, kao sto ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo ce vrijeme biti), osjetio sam se cvrscim zbog tog tracka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.

Kad sam krocio u svoj uski sokak sto me prigrlio rodjacki, iz sjenke tekijskog zida izasao je neki covjek, pojavila se samo glava na mjesecini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeci da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti:

- Dugo si se zadrzao. Cekam te odavno.

Cutao sam, nisam znao sta treba da kazem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjecam da sam ga ikad vidio, poznato na neki narocit nacin, kad uocavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapazeno negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo vazno.

Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesecini, i dok sam se okretao prema njemu, vec sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad vec nastojeci da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjecanja cim ga nisam gledao, zacudjujuce bezlican.

Primijetio je moje osvrtanje, i pozurio da kaze: - Salju me prijatelji.

- Kakvi prijatelji?
- Prijatelji. Mislio sam da neces ni doci veceras, u tekiji nisu nista znali da mi kazu. Dugo si se negdje zadrzao.
- Hodao sam ulicama.
- Sam?
- Bio sam sam, sve do sad. I bio sam zadovoljan.
Nasmijao se, uctiv, ljubazan.

- Razumijem, kako da ne!

Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, siroka, jaka usta razvucena u vedar osmijeh, zive oci pazljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srecan sto smo se sreli, i raduje ga sve sto kazem i ucinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noc i da nismo sami. Ne bojim se ovog covjeka, ni traga straha u meni nema, cak ni od nasilja. Samo se osjecam cudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.

- Dobro, prijatelju, reci sta hoces, ili me pusti da prodjem.
- Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko zuris!

Pokusao sam da prodjem, ali on je stao preda me.

- Pricekaj. Evo sta sam htio.

Izgleda zbunjen, kao da trazi pogodne rijeci, ili mu je nezgodno sto me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to ucini.

- Otezavas mi posao. Sad ne znam kako da pocnem.
- Dugo si cekao, mogao si da smislis.

Nasmijao se veselo: - Imas pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A mozda je najbolje da udjemo u tekiju.

- Dobro. Hajde.
- Svejedno, mozemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga mislis da je poruka?
- Poruke mi niko ne salje, a prijatelji sami kazu sta hoce. A ti tjeras segu sa mnom, ili zelis da me naljutis.
- Taman posla! Bas ste vi uceni ljudi smijesni. Pa sta ako se salim? Zar ne mozemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti porucuju da malo pripazis sta radis.
- Mora da si pogrijesio, ti sigurno ne znas s kim razgovaras.
- Nisam pogrijesio, i znam s kim razgovaram. Da pripazis. Suvise istrcavas, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Sto da tovaris krivicu na vrat, i jos kad niko tebe ne dira. Sta ce covjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?

Dakle, prijetnja. Namjerno ponizavajuca, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, sto se jos, za svoj racun, zabavlja sa mnom, dajuci mi savjete.

Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvacena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.

- Dobro - rekao sam stisavajuci srdzbu, jer nisam htio da je pokazem pred ovim covjekom. - Reci svojim prijateljima...
- I tvojim.
- Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kazu. A za sve sto cinim, odgovaracu pred Bogom i pred svojom savjescu.

- Jesi li zapamtio?
- Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostice. A pred svojom savjescu jos lakse: poturices joj hiljadu isprika. Ali kad se nadjes u mengelama, gore u tvrdjavi, bogami, teze je. I jos kad znas da si pod krivicom.
- Nikakve krivice nemam.
- Pa sad, nije bas da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dzelepcija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...
- Kako te nije stid!
- Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bascu sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?
- Pozvao sam strazare.
- Kasno si pozvao strazare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kazes: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako neces, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kazem.
- Je li to sve?
- A kud ces vise? Pametnu covjeku i ovo bi bilo previse. Ali ako ustreba, pronaci ce se jos, ne brini. Svi tako u pocetku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nadje malo kocoperniji. Jedan medju tolikima. Da pljunes na svijet! Eto tako. Pa nemoj reci: nisam znao. Sad znas.

Gledao me jos s onim zanimanjem kao u pocetku, ali sad je svrsio posao i htio je da vidi sta je postigao, je li uzegao u meni strah.

Uznemirio me, ali straha nisam osjecao. Nadvladala ga je ljutina zbog ruznog postupka i uvrede. cak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mislju kako zele da me zaustave u onome sto cinim s pravom. To onda znaci da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zasto bi me upozoravali?

Ucinili bi sto hoce, ne obaziruci se na ono sto ja cinim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nesto ovdje, u ovom mjestu, u derviskom redu, da nisam prosao svijetom nevidjen i beznacajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova steta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne postuju nikog, ni najpostenije, ni najodanije, a to nece, niti imaju zasto.

Razmisljao sam tako, iduci prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je cak i dobro sto su mi poslali ovog covjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlucnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otici do onoga koji moze sve da presudi. Da nije noc, otisao bih ovoga casa. Obradovala me ta rijesenost da ne cekam, da se ne prepustam praznom tugovanju i nemocnom nadanju, vec da ucinim ono sto mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesecara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini.

Ali kad sam zatvorio tesku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se nasao u sigurnosti tekijske basce, suprotno svakom ocekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje stitilo, obuzelo me mucno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajuci i zatvarajuci vrata, navlaceci mandal i provjeravajuci da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao sto je odrzavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noc kao divlja ptica, a javio se nemir, slican strahu, tek tada, naknadno, ne znam zasto, nisam se usudjivao da objasnjavam razloge, mozda sam se bojao bas tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.

Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas sto ga podize ili smiruje cudljivi vjetar straha ili zelje.

Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesrece.

Ali i u tom casu mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, ucvrsticu branu pred tom bujicom sto joj vec cujem huku.

Necu se predati.

Neka mi se ruke sasuse, neka mi usta onijeme, neka mi dusa ostane pusta, ako ne ucinim sto covjek mora da cini.

A Bog neka odluci.

Ujutro sam izvrsio sve svete duznosti, mozda zivlje nego obicno, unoseci uzbudjenje u poznate pokrete i rijeci, sjecajuci se sinocnjeg nemira, misleci o znacaju posla sto me ceka, kao pred odsudnu bitku, nijednog casa ne sumnjajuci da li treba da podjem. U boju se mogu zadobiti rane, moze se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vracanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoc predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoc sam se kupao kad sam dosao, cinilo mi se da ce me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Kosulja mi je bila cista, a uzeo sam svjezu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku isao sa drugima, u redu cvrscem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radoscu u ocima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom dzubetu sto se saplice oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u dusi.

Ali idem. Moram.

Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nesto veoma vazno. Iako ne znam zasto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoci, nije mi mogao savjet dati. Mozda zato sto mi je najblizi, iako mi ni on nije blizak. Licilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina moze donijeti srecu.

Nije ga bilo kod kuce. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam vec odustao, kapiju je otvorila ona sitna zena, opet krijuci lice, i namjestajuci kosu, cudno zbunjena. Objasnila je, zureci i spoticuci se u govoru, da Hasan nije kod kuce, otisao je sinoc i jos se nije vratio, njen muz ga trazi, i sad ih cekaju, obojicu. Njih dvoje cekaju njih dvojicu, zakljucani, uzbudjeni, zadovoljni zbog tudje nevolje koja im je donijela srecu.

Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da cujem sta misli. Ne bih izmijenio odluku ma sta kazao, ali sam zelio da me ohrabri. Bio je pazljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ides, rekao je. Steta sto to nisi ucinio i ranije. Duznost nam je da pomognemo i nepoznatu covjeku a kamoli bratu rodjenom. I ne ustrucavaj se, nikakvo zlo ne cinis. Tako je rekao, iskreno i uzbudjeno, ali me nije narocito ohrabrio, jer sam to ocekivao. I znao je da sam ocekivao. A dobar covjek ce uvijek tako reci, i to nije misljenje vec prazno saucesce.

Hasana nema. Nikad nema onih koje trazis.

Prolazeci pored pekare, udahnuo sam miris vrucih somuna, i sjetlo se da od juce nista jeo nisam. Pasvandzija je sinoc govorio o somunima. I njega moram pronaci, danas. Kako nisam osjetio da je htio nesto da mi kaze? Ne samo za onog covjeka sto me cekao sa prijetnjom. Gotovo je silom zelio da me zadrzi uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.

Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj zeni, otici cu opet u onu cutljivu kucu, i o Hasanu, sta je cinio sinoc i kuda je otisao, i o ocu, javicu mu odmah, cim se rijesi sve ovo, i o prosloj noci, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruze u tekijskoj basci, zarasce u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve cesce sjede pred tekijom, zena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gundja i iznosi im hranu, smijace nam se svijet, vec ih zovu derviskom djecom, a nemam srca da zabranim, i jos bogzna o cemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne sto ne znam sta cu reci, vec sto poslije toga nema nista. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rdjava, ne vrijedi ni misliti.

Muftijina kuca je u brdu, usamljena, u basci ogradjenoj visokim zidom. Nikad nisam usao unutra. Necu ni sad, izgleda.

Strazar pred vratima mi rece da muftija nije kod kuce. Otisao je iz kasabe.

- Kada ce se vratiti?
- Ne znam.
- Kuda je otisao?
- Ne znam.
- Ko zna?
- Ne znam.

Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produzava, ali sve slabija. Moze uskoro da mi i ne zatreba.

Nisam znao sta da cinim. Ako odem odavde, tesko cu stici do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otisao? U koju od svojih kuca? Na koje od imanja? Ugosko? Ugljesice? Gor? Tihovice? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? cesto je bjezao, i od svega, od vrucine, od hladnoce, od magle, od vlage, od ljudi.

Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reci.

- Ne znam sta da radim - pozalio sam se strazaru - Muftija mi je porucio da dodjem, imamo vazan razgovor. Moram da ga nadjem.

Strazar je slegao ramenima, ponovivsi tako onu jednu jedinu rijec koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem.

- Mora neko da zna u kuci.

Tada su se otvorila vrata, i mrsav covjek, bivsi vojnik, sudeci po brazgotinama na licu i po dijelovima odjece sto je jos zadrzavao na sebi, sigurno zaleci da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac.

I njemu sam rekao sto i strazaru.

Po nepovjerljivom izrazu ucinilo mi se da sumnja u istinitost mojih rijeci. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je jos jaca bila zelja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laz, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznace, moracu da trazim oprostaj a ne pravdu.

- Pa nista - rekao sam povlaceci se.

U tom casu primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblazuje, rasplinjuje u osmijeh. Zasto?

Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene.

Obradovali smo se obojica.

- Promijenio si se - kaze veselo - ko bi te poznao u tom derviskom ruhu! Ali eto, poznao sam te!
- A ti si isti. Malo stariji, malo mrsaviji, ali isti.
- Pa nisam bas isti. Dvadeset godina je proslo. Udji.

Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.

- A muftija te pozvao?
- Moram da govorim s njim. Strazar nije htio da mi kaze kuda je otisao.

Kroz bascu se bijelio ravan cisti put pokockan sitnim rijecnim kamenjem, oivicen ogradom od simsira i biserka njezno zelenih listica. U basci je neko vjesto razbacao stabla vocaka, breza, smreka, grmova divljih ruza, ostavljajuci ponegdje jedno jedino drvo na cistoj tratini, a negdje ih zbijajuci u skupine, stvarajuci tako igru sto je licila na prirodu i prirodu sto je licila na igru. Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao cudo, mozda najvise zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se odmara na njeznim vrsikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvisak.

Vojnik je utisao glas. I ja. Gotovo sapucemo u ovoj ociscenoj, ograbljanoj, njegovanoj sumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svjezina, u ovom tihom prostoru ogradjenom zidom, gdje su i olujama podrezana krila.

Vojnik gleda duz puta prema bijeloj kuci skrivenoj u drvecu. Gledam i ja. U oku se smjenjuje bljestavo i zeleno, ostro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja.

Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadasnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrasivog mladica sto je golom sabljom isao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put izmedju rebara na prsima i ledjima. Do tada je boden, zasijecan, sjecen, skracivan, nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je isarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koza, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vracao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kad ga je probola dusmanska sablja ulanska, nacinivsi otvore da svjetlo suncevo udje u njega prvi put, kad su mu vrh i sjecivo prosli kud im nije put, kroz pluca, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmicuci, i dzerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i pozurio za vojskom, namjeravajuci da mu prouci dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noci, od hladnoce, medju mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je ziv, ali nije vise bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je cuvar basce, ili kuce, ili nevoljnik sto prima milostinju.

- Dobro mi je - pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. - Posao nije tezak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik strazara, pomalo ih ucim, nadgledam, i tako.
- Mogao si da budes i nesto drugo. Dizdar u tvrdjavi. Pomocnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budes na svome imanju.
- Zasto? - upitao je uznemireno. - Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne moze biti svako.

Vrijedjalo me, i boljelo, sto plasljivo gleda prema kuci, nekadasnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Cega se boji on koji se nicega bojao nije?

Rekao sam, ne zeleci da ga povrijedim: - Kakav si ti junak bio! Boze veliki, kakav junak!

I odmah se pokajao. Zasto mu ozivljavas proslost? Zasto ga budis iz drijemeza? Nije zaboravio, to je nemoguce, ali se stisao, primirio, prezalio mozda; no treba mu pozledjivati rane sto su prestale da krvare.

Avaj, govorio sam i o sebi.

Sad je kasno, receno je sto nije trebalo.

Pogledao me zaprepasteno, sigurno vec godinama niko nije govorio o njegovoj proslosti, ili je on sam govorio, navodeci druge da kazu, da ga se sjete drukcijeg, zar je umrlo i sjecanje? zar ga nema ni u cijoj uspomeni? A mozda ni on vise ne govori, cemu? ili govori vise i beznadnije sto proslost biva dalja, i ne nada se da ce se iko sjetiti. U njemu je sve zivo, u drugima je umro.

l eto, jedan dervis je progovorio o njemu nekadasnjem. I jos kako je progovorio! Sanjao je mozda da to neko kaze bas ovim mojim rijecima: Boze veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, usi mu zaglusile. Ili je mislio da su to rijeci iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, cula ih je samo njegova zelja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervisina. Sjetila se i rekla.

Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavicar, nisam znao da li ce skociti od srece, i srusiti se na kamen, lomljiv, ili ce me zagrliti, da se odrzi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plucima, zbog uzbudjenja:

- Sjecas se? Da li se zaista sjecas?
- Sjecam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.
- Kako me vidis?

Sapat mu je tih, zove me iz tame vremena.

- U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na sirokom polju. Samog. Ides mirno, ne osvrcuci se, ne cekas nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je mozda od sunca na njenom sjecivu. Licis na vjetar sto se ne moze zaustaviti. Na suncanu zraku licis sto ce svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.
- Nisam tako isao.
- To je moje sjecanje. Izbrisalo se ono sto je mozda bilo, i samo je to ostalo.
- Lijepo je. Ljepse nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, velis. Na sirokom polju.

Sapuce opijeno, a onda gleda u mene, trazi svoju sliku u mojim rijecima, svoju daleku slavu na mojim usnama.

Zamislja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga zalim.

I ne mogu vise.

- Drago mi je sto sam te vidio - kazem oprastajuci se.
- Cekaj.

Tesko mu je da me pusti, ja sam onaj dugo zudjeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjecanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za cekanje.

Iste rijeci, dva raspolozenja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreca sto je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I vise. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati.

- Moram da idem.
- Cekaj. Muftija je ovdje, u kuci, Udji, ako ti je vazno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao.
- Nije me pozvao. Sam sam dosao.
- Znam. Samo tako reci: porucio si da dodjem. Ima toliko poslova da se nece sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kazi sto znas. Ono od ranije.

Mislio sam da muftije nema i zalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakse sto odgadjam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono sto sam zelio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen. Nisam se zacudio sto Kara-Zaim moli da ga pomenem, zalio sam sto je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Jos u mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junackom ograsju, ponudio mi se za zastitnika. A odstupio u istom casu, cim se sjetio da je to daleka proslost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isjecenom licu jos je treptala sreca zbog onoga sto je bilo, i plasljiva nesigurnost zbog svega sto je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena, razlicita po svemu a neodvojiva: ne moze ni iz jednog.

Dok je saptao s nekim covjekom na kucnom ulazu, mislio sam smuceno, vajkajuci se sto mi je izmakla njegova jadna podrska, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Zalosno smo cekali pomoc jedan od drugoga, ne pouzdavajuci se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoci da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje poruseno.

Kad je covjek izasao iz kuce i znakom ili tihom rijecju rekao nesto Kara-Zaimu, on me pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I nista ne govoreci, uputio me prema ulazu, ali sad je to znacilo: udji, mozda ce biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo vidio sam i krzljavi limun pred kucom, i jos krzljaviju palmu sto je jedva preboljela nasu tesku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjecam se ni kuda sam prolazio, ni koliko me ljudi pratilo ocima, stalno misleci na prvu rijec koju cu reci. Prva rijec! Kao oruzje, kao stit. Sve od nje zavisi, ne zato sto ce nesto objasniti, vec sto mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna, moze me uciniti smijesnim i nametnuti se kao sud o meni.

Nevjerovatno mnogo rijeci sam okusao u sebi, i pravo je cudo sta se sve nametalo kao prva misao. Licilo je na poremecaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajuci zbrku i besmisao. Dok sam isao tim prolazom sto mi je ostao mracan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svecanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napisem sta je sve htjelo da izadje pri tom prvom susretu; pri prvom vidjenju. Bila je to tesko objasnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo sta sam ja, sta je moj mozak izmisljao tada, bjesneci i rugajuci se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i saptao mi tako nedostojne i odurne rijeci, tako smijesne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me nadje bas u ovom casu kad mi je potrebna najveca sabranost! Ali on dolazi bas onda kad se ne nadas i kad ti je najgore. Jer, misliti kao sto sam ja mislio, ozbiljan i miran covjek, da pridjem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to moze da bude samo djavolov grijesni mig. Ostavi me, bozji otpadnice! - prijetio sam, jos vise ga razdrazujuci.

Zbunile su me i one juzne biljke u drvenim grobistima, palma i limun, pred kucom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje nas jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.

Srecom, nije bila potrebna prva rijec, nije trebalo nista da kazem, nije trebalo nista da ucinim.

U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao saha s covjekom koga ranije nikad nisam vidio.
Zapravo, igra je bila zavrsena, ili prekinuta, u pocetku nisam znao sta se desava, niti me se ticalo, a nepoznati covjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smijeska, pristajao je na sve, uporno okrecuci glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu paznju sa sebe. Sigurno mi je zelio uspjeh u svemu sto bih trazio, samo da me muftija primijeti.

Ali muftija dugo nije vidio da je neko usao u sobu (a morao je reci da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.

Cijele zime je camio u pregrijanim sobama, uplasen surovom hladnocom sto je nizala arsin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepastenjem, izmucen i zut, kao i njegove juzne biljke, sto su jedva zive docekale proljece. Ledjima okrenut prozoru, ogrnut curkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.

Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako rasporedjenim, bezbojni i zbrckani, sparuseni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad sahom od slonovace.

Ljutito u pocetku, a onda sve bljedje, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglasavao. Izgledalo je cudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.

- Nesto nije u redu.
- Vidim.
- Nista ti ne vidis.
- Nesto nije u redu.
- Cijelo vrijeme stajao sam bolje.
- Znam.
- Sta vidis?
- Negdje sam pogresno vukao.
- Kako onda gubim?
- Potpuno mi je nejasno.
- Sigurno si negdje pogresno vukao.
- Sigurno sam pogresno vukao.
- Odakle tvoj konj ovdje?
- Eto, tu je greska. Nisam mogao doci na to mjesto.
- Onda, sah.
- Tacno. Evo, sejh je dosao.
- Zasto ne pazis? Ne mogu ja sve da vidim.
- Obicno mi se to ne desava.
- Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem ga.
- I mat.
- Koji sejh?

Covjek je pokazao na mene, srecom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-zuto, mlitavo, s teskim podocnjacima.

Upitao me, ne ustajuci: - Igras li sah?

- Slabo.
- Sta hoces?
- Rekao si da dodjem. Molio sam da govorim s tobom.
- Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju?
- Suncano. Toplo.
- I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako ostre?
- Gotovo uvijek.
- Strasna zemlja.
- Covjek se navikne.
- Dosadna zemlja. Igras li sah?
Debeli covjek se umijesao, tiho: - Ne igra, rekao je.

- A sta hoce?
- Ima neku molbu.
- Ko je on?

Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da trazim pravdu, i da mi je niko nece dati ako mi je on ne da.

Muftija je pogledao u covjeka pred sobom, ne krijuci dosadu, gotovo s ocajanjem.

U cemu sam pogrijesio?

Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je trazio kuda bi mogao pobjeci, pa poceo da hoda po sobi, gazeci pazljivo po suncanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajuci me neveselo:

- Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato sto je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, vec sto bi znao da kaze nesto neocekivano, sto te iznenadi i probudi - razumijes li, Malice, sigurno ne razumijes! - zbog cega ti se cini da vrijedi slusati i odgovarati. Govorio je: - Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan covjek ne zivi od onoga sto zna. Ali, htio sam nesto drugo... O cemu sam govorio?

- O carigradskom muli - rekao je Malik.
- Ne. O pravdi. Pravda - rekao je jednom - mi mislimo da znamo sta je to. A nista nije neodredjenije. Moze da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovista. Ja sam odgovorio...

Nastavio je da hoda, cuteci, odjednom klonuo, ucinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, ozivi mu rijec i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga cama.

Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo sta sam htio da kazem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlucio sam da govorim.

- Dosao sam s molbom.
- Ja sam umoran.
- Mozda bi te zanimalo.
- Mislis?
- Pokusacu. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, mislis o njoj kad je nema, i zaista je neodredjena, ali je mozda najvise zelja da se udavi nepravda, a ona je vrlo odredjena. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer se ne moze misliti tudjom glavom.

Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenadjeno, objesene oci njegove zaustavile su se na meni s priznanjem, ne bas narocitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu paznju. A to sam i htio: sam me poucio svojom sakatom pricom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakse igrati rijecima govoreci o opstim stvarima nego o pojedinacnim, koje su nase a ne svacije.

- Zanimljivo - rekao je muftija, ocekujuci, a Malik me pogledao s postovanjem. - Zanimljivo. A da li vise ljudi moze misliti istu misao? I da li tada misle tudjom glavom?
- Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.
- Sta je prava ljudska misao?
- Koja se obicno nikome ne govori.
- Lijepo receno. Mozda netacno, ali lijepo receno.

I dalje?

- Htio bih da govorim o svojoj nesreci. Rekao sam da mi izgleda najveca, jer je moja. A volio bih da je tudja, i ne bih zurio da je saznam, kao sto sad zurim da je kazem.

Hitao sam da sa opstih razmatranja predjem na ono sto me boli, dok ga opruga drzi, dok su mu oci koliko toliko zive, jer sam se plasio njegovog skorog klonuca, kad ce moje rijeci uzaludno oblijetati oko njega.

Bivalo mi je sve jasnije: njega muci cama i dosada. Lezala je po njemu kao pokrov, padala kao magla, umotavala ga kao ilovaca, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, sirila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim. Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje.

Ne pretjerujem, da sam bio siguran da cu rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove dzubeta i zaigrao trbusnu igru, ucinio bih sve sto bi razumnom covjeku tesko i na um palo. Mozda bi njegova paznja, prije nego sto splasne, ucinila toliko da zuta bezvoljna ruka napise tri rjesavajuce rijeci: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajuci sta je napisala, ne sjetivsi se nikad vise. Ucinio bih sve, kazem, svaku ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, cak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvacku ravnodusnost, zbog zivog covjeka, zbog brata. Ali se nisam usudjivao da mijenjam igru, vidio sam da ga je na cas probudio samo pehlivanluk duha, kao hasis, i morao sam da mu dam jos, vise, kako se ne bi uvalio u tezu nepokretnost.

To je bila najcudnija borba za koju sam ikad cuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje, gnusanja od zivota. Borba teska i mucna najvise zato sto se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim misljenjem, ruznim parenjem nespojivih osjecanja, silovanjem rijeci. A bojao sam se, i jos kako sam se bojao, da ce njegova paznja umrijeti onoga casa kad prestanem s igrom i predjem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i cinio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, priblizavajuci mu se i krijuci ga, jer bi njegova cula mogla da se zatvore, sama od sebe, cim ga osjeti.

Srecom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu, radujuci se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude.

Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam ga iznenadjivao, budio, zagrijavao, vodeci ocajnicku bitku da odrzim na zivotu samrtnika, stalno na granici strave da necu uspjeti, a sva mi je nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, groznicavo kopao po zakutcima da pronadjem djavolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude jos jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nesto zanimanja i zivosti na mlohavomlicu, te su i mome nadanju porasla krilca.

- Imam brata - bulaznio sam ne znajuci da li je i to dovoljno. - Ali ako ne pozurim da ti kazem, mogao bih reci da sam ga imao, a imam i imao sam isto je sto imam i nemam. A moze da odluci sijev necije zle ili dobre volje. Brat mi je, ne zato sto sam ga htio, jer da sam ga htio ja bih ga pravio, i onda mi ne bi bio brat, a ne znam ni da li ga je moj otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode usla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog niceg za mene, izrasla je veza i obaveza sto se zove sin i brat. Bio zeljena utjeha ili uobicajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas bez naseg pitanja, uskracujuci nam sva njegova zadovoljstva a opterecujuci nas svim njegovim nevoljama i nesrecama, a kao sto zna tvoja uzvisena pamet, nesrece su mnogo cesce nego zadovoljstva, pa bismo mogli reci da je brat nesreca koju nam Bog salje, i zato je primamo kao boziju volju i odredjenje, zahvaljujuci mu na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreci, a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreci sto slusam tebe, kao ti sad mene, pa da mi je svejedno. Ali, kako ne moze biti tvoj brat, jer je moj, a ja ne mogu biti ti, jer je Bog odredio ga budem samo nedostojni dervis, budimo ono sto smo: ja molim, ti rjesavaj. Ili bolje: ja cu da pricam, ti slusaj. Tebi je teze, znam. Ti ne moras, ja moram.

Probudio sam ga, ozivio je, gleda, slusa, shvata, prima! Nije potrebna cocecka igra, dovoljne su prazne rijeci, pusti ih da lete kao vjetar, da se prevrcu kao majmuni, da bezglavo jure izmedju proljetnih suncanih zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici, slusa, ceka.

- l dalje? -kaze prilicno zivo.

I prva sjenka njegova zuri u mene, cudi se, mozda uci. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tice. Gledam u muftijino lice.

Ima nade, brate Harune!

- I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je zatvoren u tvrdjavi. Pola zivota mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu polovinu, mogao bi i onu drugu.
- Koju polovinu?
- Koju ja jos drzim, pricajuci.
- Kakvoj tvrdjavi?
- U tvrdjavi, nad gradom.
- Svejedno, nastavi.
- U tvrdjavu se zatvaraju rdjavi ljudi, lopovi, zlocinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A najcesce budale. Zato sto misle da nisu krivi, a to covjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih trazi. Kako su ponosni na svoju ludost, lako ih je uhvatiti, i zato ih je najvise. Po ovome bi se moglo zakljuciti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Jos ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoce. Moj brat je bio niko i nista, srecan covjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju sta bi mogao da ucini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rdjav, lijen da bi bio neciji neprijatelj. Jednom rijecju, Bozijom providnoscu odredjen da ga ljudi pozdravljaju ne postujuci ga, da mu priznaju vrijednost ne trazeci da je pokaze.; - Zasto je zatvoren?
- Zato sto nije poslusao oca.
- Zanimljivo.
- Otac je prost covjek, radi koliko moze, daje koliko mora, ne tice ga se nista osim kise, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na psenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kasika, kao lipov canak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono sto ocevi uvijek govore a djeca nikad ne slusaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuce, zemlja ce ostati pusta a varosi tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogucnosti a mnogo zelja, pocecemo da se davimo medju sobom za veci komad hljeba.

Brat nije poslusao. Onda je otac rekao: pamti, nesreca je sto kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati. Ni to nije poslusao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaze: eto tako prolaze neposlusni sinovi.

Govoreci, primijetio sam s uzasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim ocima, postajale su teske i umorne, a u izrazu se javilo nesto izgubljeno.
Upitao je, jedva otvarajuci usta:

- Ko to nije poslusao?

O, Boze veliki! Neprestano koracam, a sve sam dalje. cim se priblizim onome sto mi je cilj, on se uplasi. cim pozelim da iskoristim sto sam izgradio, on sve porusi. Moj posao nema zavrsetka!

Pozurio sam, naglavce. Jos u njemu ima bar ziska zivota, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao vec rugao, zanijelo me ogorcenje, i sve je pocelo da zvuci ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sacekaj jos malo, ne ugasi se samo za trenutak.

Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sledjenoj pustosi, preda mnom duga samrtnicka noc. A ne smijem ni da kriknem.

Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoce kojom sam mijesao rijeci, osjecao sam da vise nece poletjeti, nece zaleprsati, puzice po zemlji poput sljepica.

Jos samo pregrst ludih rijeci, Boze, moras mi ih dati, borim se za jedan zivot! - molio sam ocajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promasaj, vidio sam ga na njegovom licu.

Kuda to nestajes, brate Harune?

Sve sto sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.

Muftiju je sve brze potapala dosada, sve konacnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega ce poceti svijet da zamire.

Malik je spavao, s glavom na prsima.

- Umoran sam - rekao je muftija, uzasnut gotovo kao i ja. - Umoran sam. Idi sad.
- Nisam sve rekao.
- Idi sad.
- Naredi da ga puste.
- Koga da puste?
- Moga brata.
- Dodji sutra. Ili reci Maliku. Sutra.

Malik se probudio, uplasen: - Sta se desilo?

- Boze, kako je dosadno.
- Hoces li da igramo sah?
- Nista se nije desilo.

Odgovarao je u raskorak, preskacuci pitanja, pamteci cudom neku rijec na koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.

Izasao je ne pogledavsi nas, ubijen, mozda je i zaboravio da smo ovdje. A mozda je bjezao.

Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam zelio da odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokusam.

Malik me pogledao krvnicki, i poskakujuci, ponio svoje tromo tijelo, zureci za muftijom.

- Rekao je da dodjem sutra.
- Ja nista ne znam. Uh, upropastio si me.

Tako, sad je gotovo. Mozda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim cukljem prsta u zuto celo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se cinilo da dubim na glavi, da visim izmedju poda i kandilja, da strop podupirem plecima, izgubljen, poblesavio zbog njegove came i svoje zelje da je savladam. cudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Mozda i sutra uzalud, jer ce me unaprijed obeshrabriti danasnji neuspjeh. Moram doci, a doci cu klecajuci, i necu znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila! - vec ni kako je ime sinu moje majke. Mucicemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bracnoj noci, poslije prve sto je zalosno propala, samo ce sve trajati krace, jer se necemo mnogo nadati ni ja ni on.

Sad nemam kud da zurim. Zuta troma ruka nije u casu kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna.

Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u jos dublju tamu?

Izasao sam, izveli su me, izgurali, a pred kucom me sacekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako.

- Dugo si ostao - kaze gledajuci me radoznalo.
- Zar megdan traje krace?
- Obicno izlaze brze. I obicno su zbunjeni.
- Jesam li ja zbunjen?
- Ne bih rekao.

Kara-Zaimovo oko nije bas bistro. Neka bude kako on kaze.

- Pricali smo o svemu.
- A o meni?
- Rekao je da dodjem sutra.
- Tako. Znaci, sutra.

I opet smo isli cistom stazom od rijecnih bjelutaka. I ici cemo opet, sutra.

Mislio sam da necu imati snage da razgovaram sa Zaimom, da necu ni cuti sta mi kaze, a cuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam jos stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da ce sve izgledati jos cudnije kad dodjem sebi. Licice na pijanstvo, na ruzan san, vjerovacu da sam udario na cini, i da nista stvarno nije bilo.

Zaim ne zna sta se desava u meni, on misli da sam uspio.

- To je dobro - kaze - sto te zove sutra. Obicno ne zove. Znaci da si mu se dopao, znaci da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rjecit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otisao je jedva disuci, a mucenje nastavljamo sutra.

Zaim gleda u mene zbunjeno, trazi rijeci.

- Pa evo, htio bih da te zamolim.

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih rijeci? Hrabrim ga, bez volje, sjecajuci se:

- Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nesto te muci.

Tako je trebalo onaj da kaze meni, malocas.

- Pa, nista me ne muci. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kazem za muftiju, vec za druge.
- Da li ti se nesto desilo?
- Nista mi se nije desilo. Kazu da nisam vise za sluzbu.
- Otpustaju te?
- Znaci, otpustaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kazes muftiji, da me ostavi. Nisam vise za vojsku, ali da vrata cuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto grosa godisnje...
- Muftija prima dvanaest hiljada.
- Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto grosa, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znaci, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.

Pa, obicno nije mnogo sedamdeset grosa na godinu. Znaci, neces se ugojiti od tih sedamdeset grosa, moj Zaime, koji si grdno pogrijesio sto nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti sto ne mogu da te zalim, dugo sam se rvao s karandjolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.

- Nisi za vojsku, - rekao sam nista ne misleci - ali pusku mozes da nosis. Jatagan mozes da nosis. Koliko bi trazio da oslobodimo jednog nevinog covjeka. Zatvoren je na pravdi bozijoj, nista nije kriv. Da li bi pristao za sto grosa?

Zbunio se.

- Ne znam da li me ispitujes, ili govoris o necemu sto moze biti.
- Odgovori mi.
- Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo nista. A sad, ako je stvar postena...

Sto grosa?

- Dvjesta.
- Dvjesta grosa! Boze milosni! Tri godine bih mogao da prozivim sa dvjesta grosa. I nevin covjek? Gdje je?
- U tvrdjavi.
- Znaci, dvjesta grosa. I nevin covjek, u tvrdjavi. Ne bih mogao.
- Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrdjavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?
- Pristao bih.
- A sad ne bi?
- Sad ne bih.
- Onda nista.
- Je li to zbilja ili sala?
- Sala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.
- Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potrazim?
- Ako te otpuste, ja cu ti naci posao.
- Hvala ti, zapamticu to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Zelio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuce po svaku cijenu. Odsjaj muftijina znacaja padao je i na njega, beznacajnog, i sigurno mu se cinilo da je mnogo blize odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa bastovanske lijehe. A on mu je vazniji od svega na svijetu.

Sreo me istog casa, pred vece, u najtezi cas, kad sam isao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni nasa lica, ni nasa raspolozenja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zraci veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.

- Ostajem - rekao je odusevljen. - Nece me otpustiti. Znaci, ostajem. Pitali su me sta sam govorio s tobom, i ja sam pricao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pricao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta grosa, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar covjek, kaze, to za tebe, a i ja kazem, jest, dobar covjek, i tako, znaci, ne treba nista da govoris sutra.
- Dobro.

Nije ni znao da sam mu pomogao.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano.