Selimovic, Mehmed Mesa

"Moj Boze, oni ne vjeruju!"

(iz Kur'ana)

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izasao.

Samo je sad bio slozeniji nego maloprije, obogatio se, otezao, postao neodredjeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tisinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ruznu napetost, skrivene i smijeskom uljepsavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nesto promasio, da sam u necemu pogrijesio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Tesko sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Mozda zato sto nisam pomenuo brata, sto nisam nastojao da o njemu govorimo.

Ali to sam ucinio namjerno, da nista ne pokvarim. Ili sto sam prisustvovao ruznom razgovoru i cuo ruzne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zastitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge vaznije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previse. cemu god sam se priblizio, nasao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.

Bila je mjesecina, krhka i svilena, nisani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedju kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i sapat, izgledalo je da u ovoj djurdjevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to vise bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet moze toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utisati ne moze. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im priguseni, teski, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji sto prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vjestice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strascu i bijesom, ludoscu i zeljom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, traziti milost od Boga za sve grijesne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdzba, kao groznica, kao nastup. Zar nista ne pomaze sve sto cinimo? Je li rijec bozja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se rusi kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Iza taraba su se culi vreli glasovi djevojaka sto su spremale miloduh i crvena jaja u bakrace pune vode, da se u ranu zoru izmiju, kao divljaci vjerujuci carolijama cvijeca u noci.

Sram vas bilo, govorio sam u drvenu tarabu, sram vas i stid bilo. ciju vjeru vjerujete? Kojim se sejtanima predajete?

Uzalud je bilo ista ciniti i govoriti te veceri, ludje od drugih. U ponoc otici ce ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji sto je rasipa vodenicni tocak, i sejtani, sto tad ustaju sa svojih legala, rutavim sapama pljeskace ih po vlaznim butinama, sjajnim od mjesecine.

Idite kuci, kazem mladicima sto nailaze, obijesni. Sutra je Djurdjev, kaurski svetac, nije nas. Ne cinite grijeha.

A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noc ne moze oduzeti.

To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noci. cuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset cetiri sata razbludnog mirisa miloduha i ljubavi, miloduha sto grijesno mirise na zenu i ljubavi sto mirise na miloduh zenskih bedara. Grijeh je prosut u tom spregu dana i noci, stedro, kao iz ogromnog vedra, iz zatvorenih mijehova zelje. Vuce se staro tudje vrijeme za nama, jace od nas, javljajuci se u pobuni tijela, koja kratko traje, a pamti se do sljedece pobune. Tako i ne prestaje, i sve ostalo je privid, sve sto je izmedju tih iskonskih pobjeda grijeha. I nije toliko nevolja u razbludnosti vec u vjekovnom trajanju tudjeg zla, jaceg od prave vjere. Sta smo ucinili, sta smo postigli, sta smo srusili, sta izgradili? Da li se uzalud ne borimo protiv prirodnih nagona, jacih od svega sto moze da poludi razum? Da nije suvise suho i neprivlacno, ono sto dajemo u zamjenu za socno drevno divljanje? cime se suprotstavljamo carima pradavnih doziva? Hoce li nas osvojiti daleki divlji preci i vratiti na svoje vrijeme? Nista drugo ne zelim vec da moje strahovanje bude gore od istine, ali se bojim da je pogled moje uznemirene duse bistriji nego u moje brace kojima je blizi ovaj svijet od onoga. Nikoga ne tuzim, Boze koji sve znas, i budi milostiv i meni, i njima, i svima grijesnim ljudima.

Zapamtio sam tu noc, zapamtio bih je po vrelini kojom me gusila i po praznini kojom me istrugala tudja strast, da nista drugo nije bilo. Ali Bog je htio da ona bude drukcija od ostalih, da se u njoj sluci, kao na dugo pripremanom sretanju, sve sto je rascijepilo moj zivot na dvije polovine, i da me odvoji od svega sto sam bio cetrdeset mirnih godina.

Vracao sam se prema tekiji, pogruzen, utucen, mozda jedini nesrecan covjek te veceri u kasabi, izmrucen nemirom izmijenjenih sokaka, pritajenom mjesecinom, bezrazlozno ozivjelim strahom, nesigurnoscu kojom me ispunjavao svijet, kao da sam prolazio izmedju zapaljenih kuca, i mirna zaspala tekija je izgledala kao zeljeno utociste, ciji ce me debeli zidovi vratiti tisini koja mi je potrebna i miru koji nece biti gadjenje. Proucicu jasin i u molitvi uspokojiti uzdrhtalu dusu, sto pati teze nego sto je Bogu drago. Jer pravi vjernik ne smije pasti u ocajanje i malodusnost. A ja, grijesan, bio sam toliko malodusan da sam i zaboravljao razlog sto sam ga nasao na putu, i vracao ga naporom svijesti, da ima za sto da se drzi moj nemir. Htio sam da zilavi paganski grijeh bude i jedini razlog, kako bih druge ostavio u tami.

Nije trebalo da jurim vjestice te noci po sokacima, nije mi bilo stalo do tudjeg grijeha, ali sam htio da okrenem misli od brata i od iskusenja koje mi je poslato, a uspio sam samo da se vratim nespokojan i zatrovan.

U drugim nocima ostajao bih cesto na mjesecini nad rijekom, pustajuci da me polako osvaja tiho palucanje sjecanja, ili nejasnih zelja, znao sam kad to smijem, kad god je u meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslucivao makar i nagovjestaj uzburkanosti, stjesnjavao sam se u cetiri zida svoje sobe, i prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nesto prisno zastitnicko, kao u starim porodicnim stvarima koje su postale neprijeteci dio nas samih, one su priznata i primljena utjeha, smiruju i umrtvljuju opasnu misao sto ponekad bez nase volje ozivi u nama, vjerujemo im ne misleci, svoju slabost stavljamo pod zastitu njihove prastare snage, umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vjecnim mjerilima, i stavljajuci ih tako u neravnopravan polozaj, svodimo ih na neznatne razmjere.

Te noci nisam mogao da ostanem u basci, potrebno mi je bilo da se odvojim, da zaboravim, a ovdje se sve nametalo kao izazov. Mjesecina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijece je mirisalo prejako, razdrazujuce, pocupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo ckalj i pusta ledina, da ostane mezarje, bez oznaka, da ne podsjeca ninasto, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas, i rijeku bi trebalo zaustaviti da ne zubori podsmjesljivo, i ptice podaviti po krosnjama i pod strehama da ne cucore besmisleno, i porusiti sve vodenice pod kojima se kupaju gole djevojke, zagraditi sokake, zakovati kapije, silom utisati zivot, da ne buja zlo.

Urazumi me, Boze.

Nikad nisam s takvim nerazumnim bijesom mislio o ljudima i zivotu. Uplasio sam se. Odakle ta zelja da nicega ne bude?

Htio sam da udjem u sobu, morao sam da udjem, a nisam mogao. cudnom snagom zadrzavala me noc koju sam mrzio, jaca od mene. A kad sam se vec predao, osjetio sam da me utisala. Savladala me blagim nasiljem tihih zvukova, snenih i samo sebi vaznih, svjetlucavim mrakom sto je treperio u jedva vidljivom kretanju, u neobicnim sjenkama i oblicima, u mirisima sto su prodirali duboko u krv i postajali dio mene, mirisalo je zivotom sto se sitnim glasicima i pokretima splice u nesto jako, jace od svega sto bih htio, neodvojivo od mene, isto sto i ja sam, jos nepronadjen a zeljan, zaboravio sam da je malocas mjesecina bila ledena i da je mirisala sumporom, to je bio samo strah od nje, sad ga nema, i mirno svjetlo je nada mnom i nad svijetom, trag necega u meni, necega sto je moglo biti i sto je bilo, necega sto ce biti ako ustrajem u ovom praznom stanju, bez odbrane i bez zastite, sa dignutom ustavom navike i svijesti i volje. Ili ce iz crnih podruma moje krvi suknuti nepoznate zelje, i bice kasno kad izadju, nikad vise necu moci misliti da su pomrle ili ukrocene, i nikad vise necu biti ono sto sam bio. A cinilo mi se da nemam snage da ih zaustavim, da ih vratim u tamu njihovog prinudnog boravka, nisam to cak ni zelio. Nejasno mi je kakve su, znao sam samo da su veoma snazne. Nevine nisu, sigurno, ne bi se krile.

U tom casu nemoci i cekanja, a zelio sam da potraje, Bog me spasao od opasnog razgradjivanja. Kazem Bog, jer slucaj ne bi mogao biti tako tacan, tako izracunato predusretljiv, da dodje bas u onom neuhvatljivo malom djelicu vremena kad su nepoznate snage u meni pocele da rastu, nepoznate, jos neobasjane mojim unutrasnjim vidjelom, ali nagomilane i upola oslobodjene. Poslije, dok sam razgovarao sa Mula-Jusufom, drago mi je bilo sto se nisu otele, ali sam zalio sto nisam vidio kakve su. Zato sam bio rastresen, u sebi, pred drugima sam naucio da se krijem.

Prisao je tiho, cuo sam ga tek kad je zaskripao pijesak pod njegovim opreznim nogama, i kad me oprljio njegov stisani dah. Znao sam odmah ko je, i ne okrecuci se, jer niko ne gazi tako necujno, suvise je rano usvojio oprezan korak.

- Jesam Ii te omeo u razmisljanju?
- Nisi.

I glas mu je tih, skriven, ali jos nevjesto, ptice pjevaju u njemu. I oci ga izdaju, svijetle su i nemirne.

Nista ga ne pitam, sam treba da kaze. Pristao je da nema licnih tajni, osim onih koje niko ne moze saznati. Red u tekiji je strog, i zapamtio bih da nije rekao gdje se zadrzao.

- Bio sam u Sinanovoj tekiji. Abdulah-efendija je govorio o spoznaji.
- Abdulah-efendija je misticar. On pripada bajramijskom redu.
- Znam.
- Sta je govorio?
- O spoznaji.
- To je sve sto znas? Nisi nista zapamtio?
- Zapamtio sam stihove koje je tumacio.
- Cije stihove?
- Ne znam.
- Da cujem.
- Tajnu bozjeg jedinstva ne zna Ahriman. Pitaj Asafa, on zna. Moze li vrabac pojesti zalogaj kao Anka-ptica? Moze li jedna testija zahvatiti vodu velikog mora?"
- To su Ibni Arebini stihovi. Govore da je spoznaja bozje mudrosti moguca samo odabranima, samo rijetkima.
- A sta ostaje nama?
- Da spoznamo ono sto mozemo. Ako vrabac ne moze progutati zalogaj Anka-ptice, uzece koliko je u stanju. Testijom ne mozes zahvatiti cijelo more, ali i ono sto zahvatis i to je more.

Naglavce, sa strascu i uzivanjem sam se bacio na to olako pobijanje Ibni Arebine mistike, mozda prvi put uvidjajuci da su nebesa i tajne svemira, da su tajne smrti i postojanja, najpogodnija oblast u koju se moze pobjeci od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribjeziste.

Ali ovaj mladi covjek nije prikladan sabesjednik. covjek doduse najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci. A on je stajao preda mnom, lica osvijetljena mjesecinom tako jasno da se na njemu vidjela svaka crta. Stajao je poslusno, nije mogao da ode dok ga ne otpustim, ali je misao njegova otisla bez njega, bogzna kuda i kako daleko, nju nisam mogao da zadrzim, i ostavila njegovo tijelo da praznim prisustvom izrazava duznu poslusnost. A stihovi i mistika i spoznaja bili su tako daleko od njegove paznje i od mogucnosti njegova shvatanja, da je sigurno slusao samo ocima, posmatrajuci micanje mojih usana. Bilo je besmislenije nego da sam rijeci vikao u prazan bunar, bar bi ih odjek vracao. Nije se ni trudio da shvati. Da se saglasi sa mojom mislju, makar je i ne shvatio. Nije on dugo slusao stihove u Sinanovoj tekiji.

Neiskusan je, izlozio se mjesecini, jos ne umije da se krije tamom i laznim izrazom, oci su mu sirom otvorene, toboze slusa. Ali sjaj neceg vidjenog prije ovog casa, svjedoci protiv njega, kazuje da me ne cuje, izdaju ga. Sta je u njima? Kakva slika ili sjecanje, kakva rijec sto jos odzvanja, kakvo to sneno pamcenje, kakav grijeh? Bljedilo mjesecine nije ugasilo zdravu boju njegovih obraza, osjencenih muskim crtama mladog tezaka, zenika, i snagom jake krvi. Sta trazi u ovoj tisini svetog mjesta, u tvrdim okovima derviskog reda, on je od ovog svijeta, od ove djurdjevske noci, od ove osvijetljene mlake tame sto zove u grijeh, miris miloduha je na njemu, donio ga je na rukama, u dahu, prozet je carolijom ostrascenih sokaka, cuo je tetrijebski sapat i ogluhnuo od njega, mozda mu u obeznanjenom dlanu jos bije udar krvi nekog drugog mladog tijela i tesko stisavani plamen suklja iz njega kroz otvore ociju. Opoganjen je ovom poganskom noci, uprljan, oprljen, osvijetljen, ociscen, trebalo bi ga staviti veceras pod sedam katanaca da ne izgori u svojoj i tudjoj vatri, ugusice ga ova tekijska tisina, i samoca, zasto se ne vrati u noc i ne bude ono sto je, tesko ce docekati daleku zoru, miloduh mirise veceras, nesto se desava veceras, nesto je strasno veceras, mjesec dugo nece zaci, po zgrudvanoj svjetlosti punoj omamljujucih sjenki prstace varnice vodenih kapi pod vodenicama, pod johama, mjesec ce sjati cijelu ovu noc, mjesec ce zvati cijelu ovu noc, otici treba, s njim, otici sam, otici i lutati, otici i ne vratiti se, otici i umrijeti, otici i zivjeti, ove noci sto ostaje kad se sve gubi.

Eto, provalilo je.

Sigurno nije trajalo duze od trena, koliko ocni kapak da se spusti, znao sam po tome sto je mladic stajao preda mnom sa sledjenim odsutnim smijeskom, nista nije cuo. nista osjetio od orljave u meni, nezacudjen ludilom sto me iznenada obuzelo. Doslo je, kao buna, poslije muke i straha zbog brata, poslije sumnji sto su me uzdrmale u korijenu, provalila je sila zivota sto ceka da se poruse temelji koje smo gradili, i kao bujica odnijela dugo njegovane zasade, ostavivsi krs i pustos. Nisam mogao tada, u tom casu zaprepastenja, da sudim sebi, ni da se kajem, ni da se molim, suvise je jos sve bilo vrelo. Kao da je grom udario i sprljio me, oduzevsi mi snagu.

Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Mozda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je zelio da ode, i otisao je, ne zureci, da ne pokaze nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da sto prije ostane sam s onim sto je donio u ocima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti, nesvjestan, slijep i glub, ali ja znam da je bio tu, i nisam zelio da ga se stidim. Ni da ga mrzim. Htio sam da ostanem sam sa sobom.

Znao sam za nemire i uzbune u sebi i ranije, ali to je nailazilo i odlazilo, kao trenutno gubljenje svijesti, kao neobjasnjivi prkos redu u sebi. Bila su to kratka posrtanja, koja nisu ostavljala traga. A te noci cinilo se da me zadesila potpuna pometnja, da su sve veze popucale u meni, i da nisam ono sto sam bio. Sagledao sam jednu svoju mogucnost, koja bi mogla da postane razorna, ako ustraje.

Prvo sto sam osjetio bio je strah, jos dalek, ali dubok, siguran, kao izvjesnost da cu platiti taj trenutak. Kaznice me Bog mukom savjesti, i necu dugo cekati da se javi. Mozda ove noci, mozda sad.

Ali se nista nije desilo. Stajao sam na istom mjestu, nogama ukopan u pijesak bastenske staze, rastresen i umoran, jedva jos vreo od vatre sto je buknula u meni. Oprosti mi, Boze, saptao sam nesvjesno, bez ucesca, ne sjecajuci se molitve koja bi mi u tom casu mogla pomoci.

Odmaknuo sam se sa tog mjesta, kao da sam bjezao, i stao uz ogradu nad rijekom.

cinilo mi se da nijedne misli u meni nema, da su mi cula pretrnula od udara. Ali za cudo, bio sam svjestan svega, osjetljiviji i prijemljiviji za sve oko sebe nego maloprije. Uho je hvatalo zvonke sumove noci, jasne i preciscene, kao da su se odbijali od stakla. Razlikovao sam svaki posebno a svi su se opet slivali u zajednicko brujanje, vode, ptica, lakog vjetra, izgubljenih dalekih glasova, tihog hujanja noci sto se lagano giba pod udarima nepoznatih i nevidljivih krila. I nista mi sve to ne smeta, ne uznemiruje me, htio bih da je vise tih glasova, sumova, brujanja, lepeta, da je vise svega, izvan mene, mozda sam i cuo tako jasno da ne bih slusao sebe.

Bilo je to vjerovatno jedini put u zivotu da su se glasovi i sumovi, da su se svjetlo i oblici, javljali kao ono sto jesu, kao zvuk, sum, miris, oblicje, kao znak i objava stvari izvan mene, jer sam slusao i gledao izdvojen, neumijesan, bez tuge i bez radosti, ne kvareci ih i ne popravljajuci, zivjeli su sami, bez mog ucesca, neizmijenjeni mojim osjecanjima. Tako samostalni, istiniti, nepretopljeni u moju misao o njima, ostavljali su pomalo ravnodusan utisak, kao tudja neprepoznata stvar, nesto sto se desava, sto biva mimo svega, zaludno i nepotrebno. Iskljucio sam se, i bio iskljucen, odvojen od svega oko sebe, i svijet je prilicno avetinjski, ziv ali ravnodusan. A i ja sam osamostaljen i neprobojan.

Nebo je ispraznjeno i pusto, nije ni prijetnja ni utjeha: gledao sam ga tako izmijenjeno, izvrnuto i razbijeno u vodi, blizak odsjaj a ne tajanstveno prostranstvo. Odsjevi kamenih bjelutaka vidjeli su se u bistroj vodi, kao trbusi riba sto spavaju ili umiru na plitkom dnu, pritajeni i nepomicni poput mojih misli, ali one ce isplutati, nece ostati na dnu mene. Pa neka ih, neka ustanu kad ozive, kad budem mogao da ih primim sa znacenjem koje nije samo nagovjestaj. Za sad su mirne, i mozda moja cula blago piruju, u zatisju, za koje ne znam koliko ce trajati, svoja i oslobodjena. Za cudo, cula su cista i nevina kad ih ja ne opterecujem nasiljem misli, ili zelja, oslobadjala su i mene i vracala me u mir, u neko daleko vrijeme koje mozda nije ni postojalo, toliko je lijepo i cisto da ne vjerujem u njegovo bivse postojanje, iako ga sjecanje nosi. Najljepse bi bilo ono sto je nemoguce, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo, u zasticeno blazenstvo toplog i tamnog praizvora. Nisam osjecao tugu i ludost takve zudnje, koja nije zelja, jer je neostvariva i kao pomisao. Lebdjela je u meni kao stisana svjetlost, okrenuta nekud unazad, u nemoguce, u nepostojanje. I rijeka je tekla unazad, sitni nabori vode okovani srebrom mjesecine nisu oticali, a rijeka je opet tekla svome izvoru, kamena riba bijelog trbuha isplivala je na povrsinu, a rijeka je opet tekla svome izvoru.

Tada mi je doslo do svijesti da to ozivljava moja misao, pocinjuci da preobraca ono sto vidim i cujem u bol, u sjecanje, u neostvarive zelje.

Iscijedjeni sundjer moga mozga poceo je da se natapa. Vrijeme odvajanja bilo je kratko.