U aleji
|
Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog dana
I rujni već dašak struji večeri snene i meke A parkom cvjetnim tiho - ko bijele sablasti neke Nijeme se pružaju sjene visokih bujnih platana. Ja sam na klupi sjedim i slušam: s neznanih strana Do mene dopire šumor kaskada daleke rijeke, Zamiruć u duši mojoj ko zvuci srebrene jeke - Ah! tako plače moja uvehla mladost rana. I sa njom zlaćane sanje, koje ko svehlo lišće Padoše s drhtavih grana stabla mojega žića. - Sad moje bolno srce u grudima se stišće I kunuć vrijeme, cvili poput ranjena ptića: O, zašto me ostavi mladost, puna mirisa i boja I ti, o Đulizaro, najljepša sanjo moja!?... |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |