Moje srce
|
Moje je srce mirna i bezimena šuma,
Koje se daleko stere od ljudskog bučnog druma. Kroz nju drhtave sjene šire kreljuti meke, Ljubeći biljurne vale jedne sunčane rijeke; A vali muzikom svojom dirkaju spokojno velo, Što no se nad tihom šumom ko svilen ambrel splelo. Tuj ispod drveća kitnog Đulizar - moja draga - Koketnim krokom šeće ko nimfa mlada i nâga. Pa gdje se zemlje njena punana nôna tiče, Cvijeće bajke i pjesme tu na sve strane niče. Smaragdna stabla tiho svijaju nad njome grane I svojim drhtavim lišćem ljube joj solufe vrane. A jato slavuja rujnih milim joj glasom tepa: - O ti si kraljica naša, ti Aurora si lijepa! Moje je srce mirna i bezimena šuma, Koja se daleko stere od ljudskog prašnog druma. I u njoj ljubav živi ko nimfa nâga i mlada, Ah, u njoj Đulizar moja kraljevstvom ljepote vlada! Tek kada jesenski vihor divskim krilima mahne I dahom otrovne usne u šumu mraz mi dahne, Pa lišće s drveća spane i umru cvijeci b'jeli, Možda će tad i ona u drugi gaj da seli. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |